80 percent of success is showing up.
Woody Allen
Zašto ovaj post #1: zato da bolje postavite očekivanja od sebe same
Imam gotovo dvadeset godina iskustva u digitalnom marketingu. Kad dosegnete određenu stručnost na jednom području, ponese vas lakoća s kojom obavljate svoje svakodnevne zadatke, s kojom hendlate klijente, s kojom učite novitete i s kojom se nosite s izazovima na području na kojem ste ‘kod kuće’. Doba kad ste bili početnik toliko je daleko u prošlosti da se zapravo više i ne sjećate kako je to biti početnik. Zaboravili ste koliko ste zapravo dana, mjeseci i godina proveli dok se niste doveli na razinu na kojoj više niste morali ići uplakani na spavanje. Je li uopće ikada i postojala ta nesigurna, neiskusna osoba? Čini se kao da nije.
Kao stručnjak, možete ćete i vi od sebe, posve nerealno, očekivati brze i lake uspjehe na potpuno novim područjima. To ćete naročito osjetiti kad se po prvi put, ili nakon jako dugo vremena, upustite u nešto novo. Ne predviđate probleme, ne očekujete frustracije, i pogotovo ste preoptimistični po pitanju vremena u kojem očekujete dobre rezultate.
I tada vam se dogodi ono što se (skoro) dogodilo meni: bojite se započeti nešto kreativno jer ste već na prvom koraku shvatili da je teško i da vi za to niste talent. Konkretno, kad počnete učiti crtati, prvo što naučite jest da niste u stanju nacrtati najobičniji krug niti povući ravnu liniju.
Prava istina je da je to posve normalno, i da pretjerano dramite.
Zašto ovaj post #2: zato da realnije usporedite svoj napredak
Kratka pričica: redovito plivam od 2015. godine, a pod okom trenera za rekreativce plivam od 2017. godine. U tih nekoliko godina napredovala sam s plivanjem, volim ga, i svakog se tjedna ukažem na Bazenima Kantrida sa željom da plivam još malčice bolje.
Krajem 2019. na plivanje sa mnom krenula je frendica koja nikad nije trenirala plivanje. Ona se već na prvom probnom treningu totalno izbedirala jer je vidjela mene kako, navodno, graciozno plivam delfin, dok je ona jedva uspjela odraditi jednostavnu vježbu! Bilo je potrebno jako puno razgovora s njom da prihvati da potpun početnik i netko s nekoliko godina prednosti jednostavno ne mogu imati iste vještine, te da vjeruje procesu i sebi samoj.
Ista je stvar i s crtanjem i slikanjem, i moja aktivnost pisanja ovog posta svojevrstan je note to self da ne zaboravim tu istu lekciju. Pomislila sam da će vas ohrabriti da svoje prve korake uspoređujete s osobom koja je također nedavno započela od same nule i investirala 100 sati rada.
Meni kao početniku lakše je identificirati se s nekime poput mene, a ne s nekime tko ima 10-20 godina prednosti, i čija mi se razina produkcije čini apsolutno nedostižnom. Kažem: to mi se samo čini, i znam da bih mnoge od njih mogla nadići kad bih investirala jednaku količinu truda i strasti. No, nepoznanica je hoću li to ikada napraviti, i zato na samom početku nije tako loše uspoređivati se sa sličnima sebi.
Smatram da i početnici itekako imaju što naučiti od drugih početnika. Možda možemo naučiti neke lekcije koje nas ni profesionalci više ne mogu naučiti jer su i oni sami postali previše vješti.
Zato, vas ovim postom želim ohrabriti i probuditi onu početnicu u vama, onu početnicu koja kao dijete ‘ne zna što je to petsto kila’ pa se ne boji pokušati dići taj teret vlastitim rukama, što joj naposljetku i uspije. Takav će vam stav dobro doći u novim kreativnim pothvatima.
Moje iskustvo neće nužno biti vaše iskustvo, i vi ćete vjerojatno napredovati drukčije, sporije, brže. Ako mogu dati jedan savjet, neka to bude ovaj: pustite djetetu u sebi da crta, i proslavite s ponosom svaki uspjeh koji ostvarite. Kao početniku, postavite si cilj da uspjeh prozovete svaki put kad se pojavite.
Faza 1 moje kreativne avanture: digitalno slikanje
Prve korake napravila sam koristeći aplikaciju Autodesk Sketchbook na digitalnom tabletu Samsung Galaxy Tab 3 koji uključuje i olovku za crtanje. Sketchbook je izvrsna aplikacija koja je nevjerojatno dobro prilagođena početnicima.
Počela sam gledati Youtube tutoriale o digitalnom slikanju. Krenula sam i od prve lekcije na CTRL Paint, resursa koji mi je također preporučila Nela*. Prvi tutoriali značajno su mi pomogli jer su me podsjetili da je slikanje u osnovi jednostavno, ako naučiš od čega treba početi.
(*Nela je Nela Dunato, autorica ovog weba kreativna.org, i ona je debelo zaslužna za moje kreativne početke.)
Evo moje prve digitalne slike koju sam napravila, slijedeći vrlo precizne upute iz ovog Youtube tutoriala, korak po korak:
Nije bog zna što, ali je nešto. Vidi se da se radi o planinama. Vidi se svjetlo, sjena, boje, magla i oblaci. Tjedan dana prije ove početničke slike ja nisam bila u stanju razlikovati Airbrush od Chisel Tip olovke, a sada sam odjednom dobila znanje da prvo treba naslikati pozadinu jednom četkom, pa zatim obrise planina drugom četkom, i na samom kraju detalje planina koji se vide na svjetlu i u sjeni.
Deset dana nakon ovih planina, za koje mi je trebalo 60 minuta da ih zgotovim, odlučila sam primijeniti sve do tada naučeno znanje i naslikati nešto sama, bez pomoći tutoriala. Naslikala sam riječke dizalice koje sam sama fotkala šećući gradom:
Dizalice su već predstavljale izazov za koji mi je trebalo 118 minuta od početka do kraja.
(Ako se pitate zašto sam tako precizna u brojanju sati i minuta, to je zato jer sve svoje aktivnosti učenja i prakticiranja mjerim i upisujem u spreadsheet. Kako bih inače znala da sam do sada u svoje slikanje i crtanje investirala točno 5541 minutu, tj. oko 92 sata?)
Baš sam bila zadovoljna ovim dizalicama. Zapravo, gledajući u taj moj time log spreadsheet, i danas sam zadovoljna ovim dizalicama jer sam ih naslikala nakon manje od 15 sati bavljenja digitalnim slikanjem. Danas mogu sa sigurnošću reći da ne bih vjerovala nikome tko tvrdi da ja ovo mogu nacrtati.
Na samom početku novog kreativnog pothvata, dok si još tako loša da nema smisla sramiti se, sve je lako, zabavno i fora. Slijediš tutoriale i ne brineš se puno.
I tako, posudila ja knjige u knjižnici, nastavila gledati tutoriale, i krenula slikati ono što se kroz tutoriale nudilo na Youtubeu. Evo nekih mojih eksponata.
Lijevo: moj crtež. Desno: referenca iz knjige o učenju crtanja građevina.
Tu, negdje kod 25. sata mog rada, stajem na loptu. Nacrtati ježa, kao što se vidi iz gore priloženog, ispala je prava muka ježova.
Nikad ga nisam dovršila, no taj je jež je postao vrlo bitna prijelomna točka. Osvijestio je činjenicu da mi nedostaje još puno toga. Na primjer, nešto što se zove konstrukcija: kreiranje pravilnih omjera i dimenzija onog što crtamo (ono što na gornjem primjeru vidite kao plave obrise u pozadini ispod crnih kontura).
Tu shvaćam da loša konstrukcija neminovno vodi do promašenog crteža i jako puno ispravljanja. Događa se i da vrlo brzo gubite motivaciju ako vam za crtanje obrisa jednostavnih oblika treba više od sat vremena rada.
Tu shvaćam da se s Youtube tutorialima mogu lijepo zabavljati, no da je došlo vrijeme da napravim korak unatrag i krenem od samog početka, od konstrukcije.
A počeci se svugdje rade na jedan jedini način: olovkom na papiru. Pravom pravcatom, papirnatom papiru, ne na bijeloj podlozi Autodesk Sketchbooka.
Faza 2: crtanje običnom grafitnom olovkom na papirnatom papiru
Po papiru nisam crtala još iz doba osnovne škole. Nisam znala što me čeka i kako ću ja to sve doživjeti. Digitalka sam u duši: sve što se može digitalizirati, ja ću digitalizirati. Ne kupujem papirnate knjige. Ne pišem po papiru. Čak i svoj dnevnik i popis za dućan vodim digitalno. Kako će mi sjesti olovka, gumica i papir?
Nisam se dala smesti. Vrlo sam brzo kupila svoj prvi papirnati sketchbook. Onaj jeftini, za 18 kuna i 60 lipa u knjižari. Kupila sam i cijeli komplet olovaka i gumica, koje okolo nosim u lijepoj šarenoj pernici s bubamarama za djevojčice.
S poda prirodoslovnog muzeja Nela i ja selimo se u čitaonicu Gradske knjižnice Rijeka, gdje srijedom crtamo i družimo se. Ona, kao profesionalka s 15+ godina iskustva u bavljenju kreativnim crtanjem, u sat i pol uspijeva dovršiti nešto što meni izgleda kao remek-djelo, dok ja jedva uspijem dovršiti lekciju iz knjige o crtanju građevina:
Unatoč tome, moj prvi papirnati sketchbook polako se puni iz dana u dan. Olovka i papir su zabavni. Lijepo je igrati se različitim grafitnim olovkama, od moje najtvrđe i najsvijetlije 6H do moje najmekše i najtamnije 8B.
Tako počinjem izlaziti iz okvira knjige s uputama korak-po-korak i ponekad se upuštam u crtanje motiva izravno iz reference, tj. s fotografije, poput ovog jelenjaka:
Crtanje bez tutoriala i uputa najteže je za početnika. Teško je pogoditi prave dimenzije i prave omjere, iako već u prvim tutorialima učite kako mjeriti. Uvijek je nešto prekratko ili predugačko, presitno ili preveliko – kao što vidite na primjeru jelenjakovog oklopa sa slike. U takvim slučajevima važno je podsjetiti se kako definiramo uspjeh: uspjeh je kada dovršim crtež, kad se zabavim, ali i kad počnem bilo što.
Crtanjem ove bubetine bilježim svoj 72. sat proveden u učenju slikanja i crtanja. Tu me već počinje loviti osjećaj da nisam otišla dovoljno daleko, do samih osnova, jer prilikom crtanja primjećujem da mi oko nije dovoljno izvježbano za detalje, i da zapravo ne znam promatrati, pa samim time ni crtati. Želim odbaciti te štake koje zovemo online tutoriali i nacrtati nešto svoje, no ne uspijevam.
Faza 3: upisujem tečaj crtanja i slikanja
Jednako kako sam nakon godine i pol samostalnog treniranja plivanja odlučila učlaniti se u klub i naučiti plivati ‘kako spada’, tako sam i ovdje napravila taj jedan dodatni korak: upisala sam se u tečaj crtanja i slikanja u Rijeci. Tutoriali i knjige su super, no najbrže se napreduje kad ti je na raspolaganju stručnjak koji prati svaki tvoj pokret, i koji zna gdje griješiš i zašto griješiš.
Sigurna sam da bi moj prvi ‘nastup’ na tečaju bio brutalan po moju psihu, da prije toga nisam investirala više od 79 svojih sati u online tutoriale i samostalno vježbanje. Prvi dan (i nekoliko dana nakon toga) crta se samo mrtva priroda tj. boce raznih oblika, tehnikom ugljena na papiru. Voditeljica vam pokaže scenu koju treba nacrtati, da vam ugljen, papir, štafelaj i gumice, i kaže – kreni.
U prva dva sata, koliko traje svaka radionica, uspjela sam nacrtati ovo:
Dimenzije svake boce i međusobne udaljenosti među bocama popravljala sam barem tri puta. Kao što vidite, boce su i dalje dosta nepravilne, no nakon dva sata posla morate stati. Garavog čela te s crnim pod noktima idete doma sa svojim smotuljkom u ruci, razmišljajući o tome što ste mogli bolje.
U četvrtoj sesiji napredujete do mrtve prirode koju slikate s reference, tj. reprodukcije umjetničkog djela. U sljedećem primjeru radi se o slici hrvatskog slikara Miroslava Kraljevića ‘Mrtva priroda s dinjom’ iz 1912. godine, naslikanoj tehnikom ulja na platnu, a koja se danas nalazi u zbirci Umjetničke galerije Dubrovnik:
Od tri boce na stoliću napredujete do složenije scene s većim brojem predmeta i puno svjetla i sjene, i uspješno privedete rad do nekog konca (što nije bio slučaj svaki put). Na ovom crtežu nijednom nisam morala popravljati grube dimenzije predmeta, što je za mene značio ogroman i vidljiv napredak.
Tečaj uživo je odličan. Naučila sam mnoge očekivane stvari, od promatranja i držanja ugljena u ruci, preko mjerenja dimenzija objekata i uspoređivanja međusobnog odnosa među objektima na sceni, pa sve do sjenčanja.
Već i to je dovoljno teško za početnika, no to nije sve. Naučila sam i mnoge neočekivane stvari, na primjer kako upravljati vlastitim emocijama kad voditeljica dođe i preko mojih savršenih boca ugljenom nacrta ispravne proporcije tih predmeta. Taman kad sam se emotivno vezala za tri-četiri predebele, prekratke i predugačke boce i proglasila ih vlastitom čeljadi koje ću nositi u srcu dovijeka, voditeljica dođe i sve to pokvari svojom realnošću 🙂 Taj dan naučila sam da crtanje uključuje konstantno brisanje i popravljanje, i da nema smisla upustiti se u detalje prije nego što smo dobro pogodili dimenzije i omjere.
Moj najnoviji rad
Ovaj planinski pejzaž, u tehnici grafitne olovke na papiru, zadnja je stvar koju sam nacrtala, tik prije dovršetka ovog blog posta, negdje oko 92. sata:
Tutorial za ovaj crtež odmah me osvojio jer je počeo korištenjem kozmetičke blazinice za nanošenje grafita za zatamnjenje neba iznad planina:
Čim je lik u tutorialu izvadio blazinicu, dijete u meni odlučilo se zabaviti i kreativno provesti sljedeća dva sata života. Blazinica me podsjetila na neka davna, davna vremena, kad smo bili mulci u osnovnoj školi iz kojih svijet još nije izbio kreativnost.
Mojih sljedećih 100 sati?
Nemam nikakva očekivanja o tome što želim biti u stanju nacrtati kad dosegnem svoj 200. sat. Uspjehom prozivam svaki put kad se pojavim i sjednem nešto nacrtati. Vjerujem u proces, vjerujem u napredovanje malim koracima, dopuštam djetetu u sebi da crta. Ako i koji put zadramim, pročitat ću ovaj blog post i vratiti se u normalu. Ne bi mi bilo prvi put da iznova otkrivam i učim lekcije o kojima sam prethodno sama pisala.
Što bi bio super-uspjeh za mene? Bilo bi super da za koju godinu mogu u članke o razvoju weba koje pišem za posao staviti neki svoj originalni vizual. Ipak, ne zamaram se postavljanjem ciljeva o tome kada će to biti ni koliko brzo ću napredovati. Od crtanja i slikanja ne namjeravam graditi karijeru i zato mi se nigdje ne žuri, no nikad se ne zna kad će mi te vještine pomoći u bilo kojoj karijeri koju ću imati u budućnosti.
