Puno sam puta sjela napisati ovaj članak i još više puta zaklopila laptop jer me bilo strah. Od osude, od tuđeg mišljenja, od neuspjeha. Strah od vlastite kreacije i na kakve će reakcije naići. Budući da je upravo strah emocija koja najčešće i koči kreativnost, nalazim se u nezahvalnoj petlji iz koje mi je zapravo najlakše izaći tako da otvorim laptop i počnem pisati.
U ovom trenutku života najviše se poistovjećujem sa dva “memea” na koja nalijećem na Facebooku: “ne radiš to krivo ako nitko ne zna što radiš” i “kad me za obiteljskim ručkom pitaju što radim sa svojim životom, ja kažem: to je iznenađenje”.
Utjecaj vjerovanja obitelji i okoline, odnosi i izgovorene rečenice često su nešto što apsorbiramo i nesvjesno nas vjerovanja koja su nam u nekom trenutku koristila počnu ograničavati u donošenju vlastitih odluka i izbora.
Kako postupiti ako se ne osjećamo ispunjenima načinom života za koji pretpostavljamo da bi naša obitelj ili okolina prihvatili? Možda ponavljamo “provjerene” formule koje nisu u skladu s našim autentičnim mišljenjem ili osjećajima. Ako pretpostavljamo koji bi nas put, posao ili način života mogao usrećiti, a ne slijedimo ga, možda je to zbog straha od osude, da ne odskačemo, da ne budemo različiti i time dovedemo u “probleme” sebe i svoje bližnje.
A što ako ni ne znamo što je to što bismo trebali raditi sa svojim životom da bismo se osjećali ispunjenima?
U traženju različitih mogućnosti 2011. godine upisala sam Školu kibernetike i sistemske terapije u Rijeci. Jedan od postulata kibernetike drugog reda (velike riječi! Ali objasnit ću svoje razumijevanje tih pojmova uskoro u tekstu 🙂 ) jest postulat etičnosti Heinza von Foerstera: “uvijek ću postupati tako da povećam broj izbora”. Postulat prenosim u izvornom, prvom licu jednine, jer prema mojem razumijevanju upravo sam ja, a ne neka neosobna sila trećeg lica, ta osoba koja spoznaje svijet, razumije ga i tumači na sebi svojstven način, i ne djeluje iz trećeg lica nego upravo iz prvog lica jednine, iz vlastitih vjerovanja, pobuda ili razumijevanja svijeta.
Kibernetika drugog reda upravo je tu blisko povezana s prvim licem i autentičnosti istoga: terapeut se ne izdvaja iz sustava klijent-terapeut kao autoritet koji provodi tehniku psihoterapije nego je osoba s vlastitom osobnosti, unutrašnjim procesima i jedinstvenim razumijevanjem, koja se u odnosu klijent-terapeut nalazi u jednakoj mjeri kao i klijent.
U početku me zbunjivao “manjak” tehnika kojima bi se radilo s klijentom, i stoga manjak sigurnosti gdje je svijet “fiksno” mjesto a psihičko zdravlje i napredak objektivni, mjerljivi parametar. U kibernetici psihoterapije mnogo se koristi dijaloška terapija, kojom se gradi odnos između klijenta i terapeuta gdje se razvija mogućnost da se dogodi promjena. Dijalogom se preispituju vjerovanja koja možda uzimamo zdravo za gotovo, a koja možda i jesu i nisu potekla od nas samih, možda su nam u tom trenutku prepreka u djelovanju koje bi nam donijelo veće zadovoljstvo samima sobom i životom.
Na seminarima sam se znala pitati, ali čega da se držimo ako ne slijedimo neku određenu teoriju ili tehniku koja će nam garantirati da će klijent izaći iz prostorije kibernetički izliječen?
Jednostavnog i jedinstvenog odgovora nema, jer je svijet s kojim radimo klijent sam, odnosno njegov proces i naš zajednički terapeutski odnos. Razgovor s klijentom/klijenticom, njegova/njezina vjerovanja, snovi, resursi, njegova/njezina pitanja, njegov/njezin put. Jer ne možemo generaliziratI: svatko je jedinstvena osoba i svatko je autentičan u svojem postojanju, razumijevanju, kreiranju i doživljavanju svojeg životnog puta.
Ja u ovom trenutku
“O Bože, kako da sad uopće opišem što ja to radim u životu?” – opet ista misao za obiteljskim ručkom, gdje članove vlastite obitelji doživljavam kao prilično strog sud po pitanju mjerenja smislenosti i učinkovitosti vlastitog života.
Odaberem govoriti o svojem trenutnom poslu, koji u starije generacije moje obitelji ne nailazi na odobravanje jer radim samo na pola radnog vremena, dok se udati ne namjeravam, djece ne planiram imati. 🙂
Za nekoga uspješna osoba znači osoba s određenim iznosom zarade. Za nekoga uspješna osoba znači osoba s akademskom karijerom. Za nekoga je uspješna osoba supruga i majka ili osoba s vlastitom nekretninom. Za mene je u ovom trenutku uspjeh bio sjesti i napisati ovaj tekst dok mi treća maca, nespretna zbog plastičnog ovratnika koji nosi nakon sterilizacije, skače po laptopu i traži pažnju.
Što bih učinila kad se ne bih bojala osude ili neuspjeha? Kako bi moj život izgledao kada bih bila potpuna i zadovoljna?
Kako smo svi jedinstveni, za svakoga pojmovi potpunosti, zadovoljstva ili uspjeha imaju drugačije značenje. Samo razmišljanje o promjeni načina života može biti zastrašujuće.
No ne osjećamo li se dobro kada napravimo nešto novo ili na drugačiji način? Kada osjećamo da živimo život na autentičan način, pa makar bio autentičan samo na trenutak, a ne zbog nečijeg odobravanja ili jer mislimo da tako treba ili tako moramo?
Često čujem inspirativne priče ljudi koji su slijedili svoj san i postigli uspjeh (novac, slavu ili sreću). Ali što ako se nalazim na putu gdje ni ne znam koji je moj san, a još sam manje postigla uspjeh (novac, slavu ili sreću)? Računa li se tada moj put kao nešto vrijedno slijeđenja, i je li mi na tom putu potrebna podrška i odobravanje okoline? Ostajem li na nekom putu jer sam na tom putu već provela dugo vremena, iako ga više ne osjećam kao svoj, ne inspirira me ili ne ispunjuje? U kojem trenutku je u redu odustati ili promijeniti put?
U ovom trenutku svojeg života, rekla bih, u redu je odustati. U redu je promijeniti put. U redu je i nastaviti i u redu je ne tražiti ničije odobravanje ili podršku, jer nitko drugi nije na mojem mjestu i ne može znati što je za mene najbolje, kao što ni ja sama to ponekad ne mogu znati. Što ako je upravo ovaj put u ovom trenutku najbolji put za mene?
(Riječima jednog od mojih omiljenih pisaca, J.D. Salingera, “Volio bih biti dovoljno hrabar da budem apsolutno nitko.” )
Umjesto da sljedeći put na pitanje što radim sa svojim životom na obiteljskom ručku odgovorim poluodređenim informacijama o svojem radnom mjestu, pokušavajući iznuditi donekle odobravajuć odgovor svoje obitelji, možda da se prestanem bojati titule crne ovce i pokušam odgovoriti iskrenije…
“I, što radiš sa svojim životom?”
“Pa, čitam knjige. Vježbam kung fu. Radim s klijentima. Tražim smisao života.”