Ovaj tekst pišem kao kreativka s dijagnozama poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) i miješanog anksiozno-depresivnog poremećaja. No bilo bi neodgovorno da generaliziram samo po sebi, zato se želim referirati na što više znanstvene literature koja ima nešto korisno za reći na tu temu.
Često nailazim na izjave koje sugeriraju da su određene mentalne bolesti ili poteškoće neraskidivo vezane uz kreativnost:
- “Svi su umjetnici malo ekscentrični.”
- “Teška iskustva te čine boljom umjetnicom.”
- “Ako si uvijek sretan u životu, odakle ćeš crpiti inspiraciju?”
- “Ne bojiš li se da će ti lijekovi prigušiti kreativne nagone?”
Ispada kao da bismo trebali biti zahvalni na svojim poteškoćama, jer njima dugujemo svoju inspiraciju i kreativnost. No iz mog iskustva, to nije istina. Ne želim govoriti za sve kreativce, ali za mene teški periodi niti su inspirativni, niti produktivni. Ovako depresija izgleda u stvarnosti:
- Jedva pronalazim dovoljno energije za najosnovnije obavezne zadatke (ako i to).
- Ne dobivam nove ideje kao inače.
- Razmišljanje o stvaranju me opterećuje, kao “još jedan zadatak” koji treba obaviti.
- Osjećam krivnju jer ne stvaram.
- Uspoređujem se s kolegama koji nemaju iste poteškoće pa uspijevaju raditi više od mene i postići bolje rezultate, što pogoršava moje emocionalno stanje.
- Osjećam sram što ne uspijevam držati korak s partnerom i prijateljima koji nemaju iste poteškoće.
- Ako stvaram nešto preko volje, često nisam zadovoljna rezultatom niti uživam u stvaranju.
Umjetnici i umjetnice koji žive s mentalnim bolestima imaju potrebu izraziti svoje iskustvo kroz svoje stvaralaštvo, pa se čini kao da “crpimo inspiraciju” iz svojih mračnih perioda. No to ne znači da bismo inače bili bez inspiracije! Postoji mnoštvo kreativaca koji su inspirirani vedrijim stranama života.
Bih li bila drugačija umjetnica da nemam ADHD i depresiju? Naravno.
No nemam nikakve sumnje da bih i dalje bila umjetnica.
Iako su mentalna bolest i kreativnost dijelovi našeg života, to ne znači da su nerazdvojni.
Sve naše kvalitete i izazove trebamo prihvatiti i naučiti se nositi s njima na najbolji mogući način. Možemo koristiti svoje snage (kao što je kreativnost) da bismo nadvladali svoje poteškoće.
No naše snage ne proizlaze nužno iz naših poteškoća. U namjeri da pomognu svojim bližnjima da se osjećaju bolje, neki ljudi ističu “vedrije strane”, sugerirajući da nam je borba s poteškoćama donijela nešto pozitivno. Naravno, svaka poteškoća može imati i neke pozitivne posljedice. Neki bi ljudi možda za sebe rekli da im je bolest ili invaliditet pružila nove uvide i da ne bi radije odabrali život bez bolesti ili invaliditeta. Divim se ljudima koji to zaista misle. No ja tako ne mislim. Da sam imala izbora, odabrala bih zdravlje.
Neke vrijeđaju pojmovi “mentalna bolest” ili “poremećaj” te smatraju da su one izmišljotina zdravstvenog sustava koji pokušava prisilno “normalizirati” i “ukalupiti” ljude koji se ne uklapaju u društveni poredak. Iako postoje ljudi koji ne žele koristiti dostupne konvencionalne metode liječenja, postoje i brojni ljudi koji su neizmjerno zahvalni medicini što im je omogućila život s manje tegoba ili čak spasila život.
Svaka osoba treba za sebe odlučiti na koji način će gledati na svoje poteškoće: kao teret ili kao dar.
Drugi ljudi nam nemaju nikakvo pravo nametati svoje viđenje – ni prijatelji, ni obitelj, ni psihoterapeuti, ni life coachevi, ni stranci na internetu. Čak ni ako ti ljudi također imaju iste poteškoće. Svi se s njima nosimo na različite načine u različitim fazama života.
Neke mentalne bolesti mogu dovesti do samoubojstva, što se nažalost dogodilo slikaru Vincentu Van Goghu u 37. godini, spisateljici Sylviji Plath u 31. godini i piscu Ernestu Hemingwayu u 61. godini. Zvati njihove teškoće “darom” bilo bi zaista neumjesno. Tko zna koliko bi još živjeli i stvarali da su bili zdravi?
Smanjenje stigme oko mentalnih bolesti ne znači da moramo na njih gledati kao na pozitivnu stvar.
Smanjenje stigme ogledava se u:
- Društvenom prihvaćanju osoba s mentalnim bolestima, invaliditetom ili neurorazličitostima.
- Pojačanoj brizi prema djeci i mladima koji pokazuju znakove mentalnih bolesti ili neurorazličitosti.
- Uvažavanju sposobnosti i kvaliteta tih osoba.
- Omogućavanju prikladnog obrazovanja i zaposlenja.
- Pružanju zdravstvene njege i društvene podrške.
- Uvažavanju da su “nevidljive” bolesti jednako stvarne kao i one vidljive.
U posljednjem desetljeću brojni poznati kreativni ljudi počeli su javno govoriti o svojim poteškoćama, u nastojanju da razbiju stigmu o mentalnim bolestima. Moguće da se i zbog toga u javnosti mentalne bolesti povezuju s kreativnim profesijama.
Novi mediji kao što su blogovi, video i društvene mreže omogućile su i “običnim ljudima” informiranje poznanika i stranaca o izazovima koje oni s mentalnim bolestima doživljavaju, što je također pomoglo smanjenju stigme.
Odakle ideja da su kreativnost i mentalne bolesti povezane?
Je li to samo “bapska priča” ili je osnovana na činjenicama? Ima li istine u bojazni da ćemo liječenjem mentalne bolesti na neki način smanjiti svoju kreativnost?
U nastavku ću iznijeti rezultate brojnih istraživanja o kreativnosti i poremećajima koje se najčešće povezuje s kreativnim ljudima: depresiji, bipolarnom poremećaju, ADHD-u i shizofreniji.
Iako su svi ljudi kreativni, kada u tekstu koristim pojam “kreativne osobe” uglavnom se misli na one koje na testovima kreativnosti pokazuju natprosječne rezultate, ili ostvaruju uspjehe u poljima koja se smatraju kreativnima, pošto ih tako nazivaju sami autori studija.
Kreativnost je teško istraživati jer se sastoji od više komponenti.
U znanstvenim istraživanjima kreativnosti često se mjeri dimenzija divergentnog razmišljanja. No kreativnost nije samo osmišljavanje ideja – konstruktivna kreativnost obuhvaća sposobnost rješavanja problema (konvergentno razmišljanje) i fokusirani rad. To što imamo brojne ideje ne znači da ćemo ih uspjeti realizirati.
Istraživanje se može provesti na populaciji djelatnika u kreativnim industrijama ili studentima na umjetničkim studijima, uz kontrolnu skupinu (mješovitu populaciju) te pazeći na utjecaj faktora kao što su dob, spol, razina obrazovanja, ekonomski status kroz odrastanje, i slično.
“Anegdotski prikazi života kreativnih ljudi su fascinantni, jer prenose ljudski i osobni element. Također sugeriraju da je ispitivanje povezanosti između kreativnosti i poremećaja raspoloženja zanimljivo znanstveno istraživanje. Međutim, postojanje povezanosti može se utvrditi samo rigoroznim empirijskim studijama. Takve su studije, međutim, relativno rijetke, jer istraživanja o prirodi kreativnosti predstavljaju niz izazova.”
Nancy C. Andreasen
Depresija i kreativnost
Depresiju karakteriziraju periodi lošeg raspoloženja i osjećaja iscrpljenosti kraćeg ili duljeg trajanja. Česte su i poteškoće sa spavanjem, problemi s pamćenjem i održavanjem pažnje, smanjen tek, manjak brige za fizičko zdravlje i osobnu higijenu, manjak motivacije za rad i nedostatak uživanja u aktivnostima koje su nas nekad uveseljavale. U uznapredovalom stadiju mogu se pojaviti i suicidalne misli.
Svatko može doživjeti depresivni period nakon stresnog događaja (bolest, nesreća, gubitak posla, smrt bliske osobe, porođaj, rat). No neki su ljudi skloniji češćim epizodama depresije koje nemaju očitu povezanost sa nedavnim životnim okolnostima.
Depresija ima podvarijantu koja se naziva distimija ili perzistentni depresivni poremećaj. Obilježava je manji intenzitet simptoma značajno duljeg trajanja (i po nekoliko godina).
S obzirom na broj popularnih pjesama o tragičnim temama ili poznatom Picassovom “plavom periodu”, mogli bismo zaključiti da su depresivna stanja mnogim umjetnicima izvor inspiracije. No je li depresija zaista dobra za kreativnost?
Što kaže znanost?
1994. je provedena studija na skupini od 59 spisateljica, u usporedbi s jednakim brojem žena drugih zanimanja (s istom razinom obrazovanja i društvenim statusom). Studija je otkrila da u promatranoj skupini spisateljica njih čak 56% ima simptome depresije, u usporedbi s drugim ženama gdje je iste simptome imalo njih 14%. 1
U istom istraživanju također je otkriveno da je kod spisateljica bila značajno veća zastupljenost mentalnih bolesti među bliskim članovima obitelji, ali i veći broj slučajeva fizičkog i spolnog zlostavljanja u djetinjstvu. Autor studije pretpostavio je da su ova traumatska iskustva barem dijelom odgovorna za kasniji razvoj mentalnih bolesti.
Nasuprot tome, brojne studije provedene u razdoblju od 1989. do 2014. koje su pokušale utvrditi povezanost osobina kreativnosti i simptoma depresije, nisu je pronašle.
“Simptomi depresije negativno utječu na kognitivnu fluentnost i energiju potrebnu za kreativnost.”
Sheri L. Johnson et.al.
Stručnjaci teoretiziraju da depresivne epizode kraćeg trajanja mogu natjerati kreativce na introspekciju i inkubaciju ideja, koja će prestankom simptoma rezultirati kreativnim djelima. No ako simptomi ne prestaju, osoba nema prilike izraziti svoje uvide.
Distimija ima posebno negativan utjecaj zbog izuzetno dugog trajanja. Iako distimija ima manji intenzitet simptoma od depresije, kreativne osobe imaju teškoće s motivacijom i razinom energije koja im je potrebna da bi se uspjeli posvetiti kreativnim projektima.
U medijima najčešće čujemo o samoubojstvima poznatih glazbenika, glumaca i pisaca pa stvaramo sliku kako je stopa suicida među najvišima u tim profesijama. Prema podacima američkog Centra za kontrolu bolesti, iako je stopa u umjetničkim profesijama viša od prosjeka, značajno su veće stope u profesijama građevinarstva, rudarenja, transporta te u poljoprivredi i ribarstvu, a kod žena u zanimanjima njegovateljica i radnica u transportu i skladištenju. Nažalost, o tim “običnim ljudima” ne čujemo ništa u medijima i ne razgovaramo o tome kako stresni uvjeti, nerazumno radno vrijeme, niska plaća i nedostatak društvene potpore dovode do drastičnog narušavanja zdravlja i preuranjene smrti ovih radnika i radnica.
Kreativni ljudi ponekad u strahu od emocionalnog otupljivanja ne žele uzimati antidepresive. Neki antidepresivi mogu imati neželjeni efekt otupljivanja emocija, no taj je efekt rjeđi kod drugih tipova antidepresiva koji mogu pozitivno djelovati na motivaciju. Nije sigurno da se radi o nuspojavi lijeka, već to može biti i simptom depresije kod osoba na koje lijek ne djeluje u dovoljnoj mjeri. 2
Bipolarni poremećaj i kreativnost
Bipolarni poremećaj karakterizira izmjena razdoblja depresije i razdoblja manije. (Zastarjeli naziv za ovaj poremećaj je manična depresija.) Simptomi manije su povećana energija, hiperaktivnost, ubrzane misli i govor, povećana impulzivnost, sklonost rizičnom ponašanju, razdražljivost i mogući ispadi agresije, manja potreba za snom te povišeno samopouzdanje koje vodi ka megalomaniji i samovažnosti (grandioznosti). Postoji više pod-tipova bipolarnog poremećaja ovisno o intenzitetu simptoma depresije i manije:
- Bipolarni poremećaj I: depresija i manija
- Bipolarni poremećaj II: depresija i hipomanija
- Ciklotimični poremećaj: distimija i hipomanija
Hipomanija je blaži oblik manije koji često može biti i ugodan, iako kao i manija, može dovesti do neželjenih posljedica ako osoba zanemaruje vlastitu ili tuđu dobrobit i zdravlje.
Osim što epizode depresije mogu dovesti do samoubojstva, epizode manije također mogu rezultirati nesretnim događajima (nesreća, gubitak posla, gubitak imovine) zbog sklonosti rizičnim odlukama.
Ponekad osoba s bipolarnim poremećajem sama nije svjesna negativnih posljedica manije jer osjećaj povećane energije može biti izuzetno ugodan, posebno ako slijedi iza perioda letargije i manjka motivacije. No stručnjaci preporučuju liječenje čak i blagih oblika bipolarnog poremećaja, jer s vremenom mogu prerasti u teži oblik.
Manija i hipomanija kreativnim ljudima pružaju polet. Često navode kako su puni ideja za ambiciozne projekte. Nije teško zamisliti kako takva “infuzija” energije može pomoći ljudima da izraze svoju kreativnu stranu. No kada se u obzir uzmu periodi depresije i negativan utjecaj manije na fizičko zdravlje, je li ukupan zbroj pozitivan ili negativan?
Što kaže znanost?
Kombinacija hipomanije i fluidne inteligencije kod tinejđera je u jednoj studiji pokazala povezanost s odlikama kreativnosti kao što su divergentno razmišljanje i samoprocijenjena kreativnost. 3
Ranije spomenuta studija na spisateljicama iz 1994. otkrila je da su se među spisateljicama simptomi manije pojavili kod 19% ispitanica, a samo kod 3% žena iz kontrolne skupine.
Istraživanje iz 1987. na trideset muških ispitanika – polaznika radionice pisanja na sveučilištu u Iowi, u usporedbi s istim brojem studenata “nekreativnih” studija, pokazalo je veću zastupljenost bipolarnog poremećaja među piscima. Njih 30% imalo je bipolarni poremećaj tipa II i 13% bipolarni poremećaj tipa I, dok je kontrolna skupina imala ukupno 10% oboljelih od bipolarnog poremećaja oba tipa. 4
Ovo i druga slična istraživanja pokazuju da su blaži oblici poremećaja (ciklotimija, bipolarni poremećaj II i epizode manije bez depresije) češći među umjetnicima nego teži oblici poremećaja, što vodi istraživače do zaključka da teški oblici bipolarnog poremećaja ograničavaju umjetničku produktivnost. 5
Psihijatar Mogens Schou 1979. je proveo kliničko ispitivanje litija na skupini od 24 umjetnika (skladatelja, pisaca i slikara). Polovica ispitanika s najizraženijim simptomima pokazala je veliki napredak i liječenje im je povećalo sposobnost stvaranja. Druga skupina od 6 ispitanika nije pokazala nikakve promjene. Treća skupina od 6 osoba imala je smanjenu produktivnost, no ne nužno tijekom cijelog razdoblja liječenja. 6
U studiji provedenoj 1988. na 760 psihijatrijskih pacijenata, tek oko 8% pacijenata s blažim oblikom bipolarnog poremećaja ocijenjeno je visoko kreativnima, dok je njih manje od 1% s bipolarnim poremećajem tipa I, shizofrenijom ili depresijom ocijenjeno visoko kreativnima. 7
To znači da iako među umjetnicima možemo prepoznati povećani broj poremećaja raspoloženja, ne vrijedi i obrat – tek mali broj ljudi koji imaju ove poremećaje smatraju se natprosječno kreativnima. Poremećaji raspoloženja ne dovode do povećane kreativnosti u čitavoj populaciji, a posebno ako se radi o težim oblicima.
Pretjerana doza lijekova (najčešće stabilizatora raspoloženja) može uzrokovati pospanost i manjak motivacije, zato je u suradnji s liječnicima potrebno pronaći pravi lijek, pravu dozu i doba dana za uzimanje lijeka kako bi se smanjile neželjene nuspojave. Kada lijekovi ispravno djeluju na simptome bipolarnog poremećaja, kreativni ljudi u stanju su provoditi svoje ideje u djelo i bolje brinuti za svoje zdravlje.
ADHD i kreativnost
Poremećaj pažnje i hiperaktivnosti (ADHD) je u javnosti često pogrešno percipiran, dijelom i zbog nesretnog naziva. Danas se smatra da je ADHD poremećaj izvršne funkcije mozga koja regulira usmjeravanje i održavanje pažnje, organizaciju, određivanje prioriteta, motivaciju, zalaganje, regulaciju emocija, korištenje radnog pamćenja te djelovanje. Prvi simptomi vidljivi su već do 7. godine te često ostaju prisutni doživotno, a ne kako se ranije smatralo da ih djeca “prerastu”.
Prema dijagnostičkim kriterijima, dijeli se na tri podtipa:
- Pretežito hiperaktivni tip (sa simptomima hiperaktivnosti i impulzivnosti)
- Pretežito nepažljivi tip (sa simptomima nepažnje)
- Kombinirani tip (sa simptomima nepažnje, hiperaktivnosti i impulzivnosti)
ADHD je urođeni neurorazvojni poremećaj koji proizlazi iz anatomije mozga i nasljedan je. Moguće je smanjiti intenzitet simptoma korištenjem lijekova, uvođenjem zdravih životnih navika, prilagodbama u domu i na radnom mjestu te uz podršku educiranih psihoterapeuta ili coacheva.
Osobe koje žive s nedijagnosticiranim ADHD-om često razvijaju sekundarne poremećaje kao što su depresija, anksioznost, ovisnost ili poremećaji prehrane. Osobe svih dobi s ADHD-om također su sklonije ozljedama i rizičnom ponašanju, a odrasli češće uzrokuju prometne nesreće. 8
U medijima se ponekad osobe s ADHD-om prikazuje kao visoko inteligentne, maštovite i kreativne te tvrdi da je jedini problem “rigidnost školskog sustava koji takvu posebnu djecu želi ukalupiti”. No prava istina je da inteligencija kod osoba s ADHD-om prati istu zvonoliku krivulju kao i kod osoba bez ADHD-a. 9 Problemi ne prestaju sa školom već mogu postati još veći s porastom odgovornosti, kao što su posao i obitelj.
Simptomi ADHD-a su dvosjekli mač. Problemi s održavanjem pažnje mogu pozitivno utjecati na razvoj novih ideja, a impulzivnost može potaknuti pokretanje novih projekata, ali ovi simptomi također otežavaju provedbu projekata. Kreativci s ADHD-om često započinju s novim hobijima, ali gube interes čim se pojavi nešto još novije i privlačnije. “Groblje” nedovršenih projekata jedna je od najznačajnijih poteškoća na koju se kreativne osobe s ADHD-om žale.
Neki suvremeni stručnjaci smatraju da je i umjetnik Leonardo da Vinci imao ADHD, jer se u svom profesionalnom životu ponašao sasvim u skladu s obilježjima ovog poremećaja. Iako ga svijet pamti po kreativnom geniju, njegovi suvremenici (a i on sam) bili su izuzetno frustrirani njegovom nemogućnošću da završi projekte koje je obećao svojim klijentima.
“Leonardo je prepoznao svoje poteškoće s upravljanjem vremenom i projektima te se ponekad udružio s drugim ljudima kako bi obavio stvari. No, također je krivio samog sebe zbog onoga što je smatrao nedostatkom discipline. Čak je i na kraju svog života žalio zbog svojih neuspjeha i navodno je rekao ‘da je uvrijedio Boga i čovječanstvo time što nije radio na svojoj umjetnosti kako je trebao.’”
G. Vasari, 1568.
Dr. Russer Barkley, jedan od prvih istraživača ADHD-a i autor brojnih knjiga, tvrdi da osobe s ADHD-om mogu biti izuzetno uspješne u nekonvencionalnim karijerama (u što spadaju i visokokreativni poslovi), ali samo ako imaju pravu medicinsku i društvenu podršku. Bez takve podrške, osobama s ADHD-om je mnogo teže nego osobama koje nemaju ADHD, unatoč kreativnim vještinama i talentima.
“Samo po sebi — bez liječenja, bez dijagnoze — ADHD nije nikakva supermoć. On je opasan po život. Ali ako ga držite pod kontrolom, nema kraja stvarima koje biste mogli učiniti kada njime pravilno upravljate. To bih volio poručiti, posebno među ljudima koji imaju neobične talente. Nisi nadaren glazbenik jer imaš ADHD. Nisi nadaren komičar zbog toga. Ti darovi proizlaze iz drugih genetskih i obiteljskih izvora i okoline. Ali to možete iskoristiti zbog vaše energije i vaše sklonosti hiperfokusiranju pod određenim okolnostima, te činjenice da u neuobičajenom okruženju možete donekle biti kreativniji od drugih ljudi. Ljudi s ADHD-om nisu općenito kreativniji od drugih, ali pod određenim okolnostima mogu biti. Dakle, spoznaju koje su to okolnosti i dar koji imate je potrebno balansirati.”
Dr. Russer Barkley
Što kaže znanost?
“Kada se rastresenost (simptom i kreativnosti i ADHD-a) kombinira s kognitivnim snagama kao što su visoki kvocijent inteligencije ili visoki kapacitet radne memorije, pojedinac ima sposobnost uspostaviti bogate i kreativne veze između elemenata koji ometaju pozornost i informacija koje su već pohranjene u mozgu.”
Shelley Carson
Studija na malom broju djece u dobi od 10–12 godina pokazala je da 40% visoko kreativne djece pokazuje značajan broj simptoma ADHD-a, ali nedovoljno da zadovolje kriterije formalne dijagnoze. No visoko kreativna i manje kreativna djeca s ADHD-om imala su lošije rezultate na testovima brzine imenovanja, brzine obrade i brzine reakcije od djece bez ADHD-a. U drugim kognitivnim testovima visoko kreativna djeca s ADHD-om imala su bolje rezultate od manje kreativne djece s ADHD-om, ali uglavnom niže od visoko kreativne djece bez ADHD-a. 10
“Nepažljiva kreativna djeca sporije obrađuju informacije i sporije reagiraju na podražaje, no čini se da ti nedostaci ne narušavaju općenitije kognitivne sposobnosti.”
Dione M. Healey i Julia J. Rucklidge
No autorice studije dalje upozoravaju da testovi kreativnosti koji se često koriste u istraživanju ADHD-a mjere određene dimenzije kreativnosti, ali ne i stvarna kreativna postignuća:
“Korištenje sudionika koji imaju visoke rezultate na mjerilima kreativnog potencijala, umjesto onih koji su stvarni kreatori, moglo je dovesti do zbrke i kontradiktornih rezultata u literaturi o kognitivnom funkcioniranju i kreativnosti. Buduća istraživanja u ovom području trebala bi se više usredotočiti na populaciju sa životnim postignućima.”
U kasnijoj studiji istih autorica, također na malom uzorku djece od 10–12 godina, rezultati nisu pokazali da su djeca s ADHD-om kreativnija: 11
“Nisu pronađene grupne razlike između djece s ADHD-om i kontrolne djece po kvocijentu inteligencije, kreativnosti, stvaranju ideja i apstraktnom razmišljanju, što sugerira da visoka kreativna sposobnost nije uobičajena karakteristika ADHD-a. Djeca s ADHD-om jednako su kreativna kao i normalna kontrolna djeca.”
“Rezultati ove studije, zajedno s ranijim nalazima o odraslim osobama s ADHD-om, predstavljaju argument protiv ideje da je povećana kreativnost pozitivan aspekt ADHD-a.”
Dione M. Healey i Julia J. Rucklidge
U studiji na odraslim osobama iz 2021. pokazalo se da osobe s kombiniranim tipom ADHD-a postižu bolje rezultate i od osoba s nepažljivim tipom i od osoba bez ADHD-a na testu originalnosti i samoprocjene kreativnosti u domeni izvedbenih umjetnosti. Osobe s nepažljivim tipom nisu pokazale bolje rezultate od osoba bez ADHD-a. 12
“Naši rezultati pružaju dokaz da kreativnost varira između ADHD podtipova te predlažemo da se to može objasniti razlikama u simptomima ponašanja.”
Olivier Girard-Joyal i Bruno Gauthier
U istraživanju na mladim glazbenicima, u većini glazbenih vještina (reprodukcija ritma, improvizacija ritma, reprodukcija tona i improvizacija tona) studenti s ADHD-om imali su lošije rezultate od onih koji nemaju ADHD, a samo u jednoj vještini (glazbeno izražavanje) pojedinci s ADHD-om su pokazali nešto veći uspjeh. 13
U do sada objavljene 22 studije na djeci i odraslima, rezultati su bili miješani ovisno tome koje su dimenzije kreativnosti promatrane. Dvije studije na djeci i tri na odraslima pokazala su da osobe s ADHD-om imaju značajno bolje rezultate na testovima originalnosti. No tri studije konvergentnog razmišljanja na djeci nisu pokazala nikakve razlike među skupinama, a dvije studije (jedna na odraslima, druga na djeci) pokazale su lošije rezultate osoba s ADHD-om od kontrolne skupine. To znači da iako neki simptomi ADHD-a mogu pozitivno utjecati na određene dimenzije kreativnosti, to ne vrijedi za sve dimenzije.
Studije na odraslima u nekim su slučajevima pokazale povećanu povezanost samoprocijenjenih simptoma ADHD-a i kreativnih postignuća, ali u drugim slučajevima nisu pokazale nikakvu povezanost dijagnoze ADHD-a i kreativnih postignuća u odnosu na populaciju s istom razinom obrazovanja bez ADHD-a. 14
U jednom zanimljivom istraživanju, odrasle osobe s ADHD-om se testiralo u nekompetitivnim i kompetitivnim uvjetima. Ispostavilo se da su u kompetitivnim uvjetima pokazale veću originalnost ideja, dok su osobe bez ADHD-a pokazale jednaku originalnost ideja neovisno o uvjetima. 15
“Naše otkriće da su osobe s ADHD-om generirale više originalnih ideja u konkurenciji nego u nedostatku konkurencije u skladu je sa studijama koje pokazuju da nagrade ili društvena usporedba mogu poboljšati kognitivne performanse osoba s ADHD-om.”
“Otkriće da sudionici s ADHD-om navode da su kreativniji u određenim kreativnim domenama (izvedbene umjetnosti i STEM) sugerira da ljudi s ADHD-om nisu općenito kreativniji, ali da mogu odabrati kreativne zadatke i okruženja koja im se sviđaju i/ili odgovaraju njihovim sposobnostima.”
Nathalie Boot, Barbara Nevicka i Matthijs Baas
Ako povezanost simptoma ADHD-a i kreativnosti u praksi nije baš jasna, je li opravdan strah da će lijekovi umanjiti nečiju kreativnu sposobnost?
Istraživanja utjecaja stimulansa (lijekova koji se najčešće koriste za regulaciju simptoma) na kreativnost djece i odraslih s ADHD-om provedena do 2020. uglavnom nisu pokazala razlike u konvergentnom i divergentnom razmišljanju, kreativnim sposobnostima ili postignućima, osim jedne studije na djeci koja je pokazala niže rezultate u divergentnom razmišljanju. 16 U istraživanju iz 2021. na odraslima stimulansi su poboljšali rezultate tečnosti, fleksibilnosti i originalnosti, ali nisu utjecali na konvergentno razmišljanje. 17
Vjerojatno na različite rezultate utječe tip lijeka i doza korištena u ispitivanju, pošto ne djeluju svi lijekovi na isti način na sve ljude. Izuzetno je važno u suradnji s liječnicima odabrati pravi lijek i pravu dozu kako bi se postigao željeni efekt, bez neželjenih nuspojava. (Nažalost, u Hrvatskoj i okolnim državama nisu odobreni svi lijekovi koji se koriste npr. u Njemačkoj, Velikoj Britaniji ili SAD-u.)
Stimulansi imaju kratko djelovanje (od 3 do 12 sati) pa ljudi koji primjećuju neželjene efekte (emocionalnu otupjelost, smanjenu maštovitost, manjak interesa za hobije) mogu lijek uzimati samo kada im je potrebna koncentracija i staloženost te ih preskočiti ih kada im nije potrebno, npr. tijekom vikenda ili godišnjeg odmora.
Shizofrenija, shizotipni poremećaj ličnosti i kreativnost
Shizofrenija je jedna od najstigmatiziranijih mentalnih bolesti. Osobe sa shizofrenijom imaju velikih poteškoća s razlikovanjem mašte od stvarnosti, razumijevanjem utjecaja njihovih ponašanja na druge, pojačanom paranojom i njepovjerenjem prema drugima, a mogu imati i vizualne ili glasovne halucinacije.
Shizotipni poremećaj ličnosti je na istom spektru, no nešto blaži od shizofrenije te dijeli slične simptome. Shizotipne osobe mogu imati kraće psihotične epizode (kada ne razlikuju maštu od stvarnosti), no one nisu toliko učestale i dugotrajne kao kod osoba sa shizofrenijom.
Kod osoba sa shizofrenijom i shizotipnim poremećajem često se javljaju i sekundarni poremećaji, kao što su depresija, anksioznost i ovisnost, a česti su i slučajevi samoubojstva.
Biografski filmovi poput “Genijalnog uma” (“A Beautiful Mind”, 2001.) o briljantnom matematičaru Johnu Nashu ili “Solista” (“The Soloist”, 2009.) o talentiranom kontrabasistu Nathanielu Ayersu, u javnosti su stvorili poveznicu između kreativnog talenta i shizofrenije.
Što kaže znanost?
“Spektar shizofrenije pokazuje odnos s kreativnošću u obliku “obrnutog U”. Odnosno, prisutnost nekih shizotipskih obilježja povezana je s povećanom kreativnošću, dok je dalje duž spektra shizofrenije odnos oslabljen.
Utvrđeno je da su “pozitivne” shizotipske osobine (kao što su neobična perceptivna iskustva i magična vjerovanja) od posebne važnosti za umjetničku kreativnost, dok su “negativne” shizotipske osobine (kao što su fizička i društvena anhedonija i introverzija) povezane s matematičkom ili znanstvenom kreativnosti.”
B. Nelson i D. Rawlings
U istraživanju na stotinu umjetnika i umjetnica različitih disciplina iz 2008. autori su ispitali povezanost kreativnih osobina sa “pozitivnim shizotipnim” osobinama ličnosti kao što su smanjena inhibicija i neobjašnjiva ili psihodelična iskustva. Pokazalo se da među umjetnicima zaista postoji veća pojava ovih osobina od prosjeka. 18
Pregled 45 studija iz 2013. koje su promatrale povezanost shizotipije i kreativnosti pokazale su da su pozitivne (impulzivne) karakteristike povezane s pojačanom kreativnošću, a negativne (nemogućnost osjećanja užitka) su povezane sa smanjenom kreativnošću. 19
“Ova meta-analiza pokazuje da odnos između kreativnosti i shizotipije nije ujednačen i da samo neki aspekti ili oblici shizotipije mogu olakšati kreativnost, dok drugi aspekti mogu biti kontraproduktivni.”
Selcuk Acar i Sedat Sen
Pregled 42 studije iz 2018. pronašao je da na efekt povezanosti kreativnosti i simptoma shizofrenije i shizotipnog poremećaja značajno utječe intenzitet simptoma te koje se dimenzije kreativnosti promatraju. Pacijenti koji borave u zdravstvenim ustanovama pokazali su značajno lošije rezultate od pacijenata koji se liječe ambulantno. Također oni s uznapredovalim oblikom bolesti imali su lošije rezultate od onih kod kojih su se simptomi pojavili nedavno. 20
“Blagi izraz simptoma shizofrenije može podržati kreativnost, ali potpuna demonstracija simptoma je potkopava.”
“Anegdotski dokazi koji izvještavaju o većoj kreativnosti s mentalnim bolestima, točnije, shizofrenijom nisu potkrijepljeni empirijskim dokazima temeljenim na psihometrijskim mjerama kreativnosti.”
Selcuk Acar, Xiao Chen i Nur Cayirdag
Zanimljivo istraživanje na Islandu na ljudima rođenima između 1881. i 1910., pokazalo je da porodice s većom stopom pojave shizofrenije također imaju i više poznatih umjetnika. U porodicama darovitih ljudi je zabilježena 4 puta češća pojava shizofrenije među članovima obitelji nego kod drugih porodica. Neki istraživači smatraju da postoji gen koji u nekim kombinacijama izaziva simptome shizofrenije, a u drugim kombinacijama pojačanu kreativnost. 21
Neki ljudi žale se da im antipsihotici uzrokuju emocionalnu otupjelost – da ne dobivaju želju za stvaranjem i nove ideje. No drugi tvrde da su dok koriste lijekove još kreativniji nego inače. Nisam uspjela pronaći studije na većem uzorku, tako da se trenutno dostupne informacije odnose na individualne slučajeve. Stručnjaci smatraju da je povećanje kreativnih sposobnosti znak da lijek ispravno djeluje na korisnike. Ako lijek ima neželjene učinke, potrebno je u dogovoru s liječnicima regulirati dozu ili isprobati neki drugi lijek.
Što možemo iz svega ovoga zaključiti?
Među kreativnim ljudima zaista postoji povećana zastupljenost određenih mentalnih bolesti nego u ostaloj populaciji, no visoko kreativni ljudi ne čine značajan udio oboljelih od mentalnih bolesti.
Blaži oblici bipolarnog poremećaja, shizotipije i ADHD-a mogu pozitivno utjecati na kreativnost zbog pojačane impulzivnosti i maštovitosti. Teži oblici ovih poremećaja, kao i depresija i distimija, značajno narušavaju kreativnost, dok liječenje dovodi do povećane produktivnosti i poboljšanja kvalitete života.
U jednoj studiji iz 2012. godine, istraživači su pitali osobe s bipolarnim poremećajem i depresijom:
“Da možete ponovno proživjeti svoj život, biste li pritisnuli ‘čarobni gumb’ da doživite život bez poremećaja raspoloženja?”
Među ispitanicima 62.2% njih s bipolarnim poremećajem i 22.4% njih s depresijom izrazilo je da njihovo stanje ima određene prednosti kao što su pojačana empatija, samosvjesnost, pojačana zahvalnost na životu i pojačana kreativnost. 22
Velika većina osoba s depresijom i značajan broj osoba s bipolarnim poremećajem ipak bi radije odabrali život bez mentalne bolesti.
Kreativni hobiji i profesije pozitivno djeluju na osobe s poteškoćama.
Već smo mnogo na ovom portalu pisali o dobrobitima stvaralaštva za mentalno zdravlje. Mnogi kreativci, i ja među njima, okrenuli su se umjetnosti kako bi pronašli utjehu i nadu.
Art terapija i spontani oblici kreativnosti koriste se u ustanovama za brigu o ljudima s težim oblicima mentalnih bolesti, a pacijenti tvrde da im umjetnost pomaže u izražavanju i lakšem razumijevanju vlastitih misli i osjećaja, što doprinosi njihovom oporavku.
Kreativne profesije često pružaju veću slobodu, što osobama kojima ne odgovara klasično radno vrijeme “od 8 do 4” omogućuje da rade u doba dana kad se osjećaju najodmorniji. Mogu uzeti slobodan dan za oporavak kada im simptomi onemogućuju normalno funkcioniranje, bez da se moraju opravdavati nadređenima.
Osobama s težim oblicima mentalnih bolesti mogu biti potrebni tjedni ili mjeseci bolovanja, što nas čini “nepoželjnima” na tržištu rada i dovodi do diskriminacije. Nije stoga čudno da mnogi gravitiraju karijerama koje mogu tolerirati ove izazove.
Iako kreativne karijere nisu lake i za uspjeh je potrebno mnogo više od talenta i truda, mnogi od nas osjećaju kao da nemamo drugog izbora. To nas motivira da ustrajemo i kada je teško, jer znamo da su druge opcije za nas još nepovoljnije.
Trebamo biti oprezni jer manjak strukture može dovesti do pogoršanja simptoma.
Skloni smo se od prevelike slobode “zapustiti” i zanemariti zdrave životne navike kao što su redovita i pravilna prehrana, dovoljno sna, kretanje i druženje. Ovo je poseban rizik za osobe koje žive same i nema ih tko poticati na brigu o sebi i upozoriti na primjetna pogoršanja.
Kreativne osobe sa zdravstvenim poteškoćama imaju tendenciju raditi kampanjski, u skladu s periodima poboljšanog i narušenog zdravlja. Ovi periodi nažalost nisu pravilni i nemoguće ih je predvidjeti. Dobre periode smo skloni iskorištavati do krajnjih granica, što može rezultirati pregaranjem i potrebom za duljim periodom oporavka. Meni je trebalo jako dugo da naučim poštovati svoje granice i suzdržavati se od pretjerivanja.
Kreativnost obogaćuje naš život i daje mu smisao, ali ne smije stati na put našem zdravlju. Što se bolje brinemo za svoje potrebe, to su veće šanse da ćemo dočekati starost agilni i produktivni.
Primjereno liječenje nam produžuje život. Odbijanje ili prekidanje liječenja može biti izuzetno opasno.
Određene mentalne bolesti nose visoki rizik od suicida i nesretnih slučajeva, a ponekad niti ne primjećujemo koliko nam se stanje pogoršalo, jer smo kao poslovična žaba u vodi koja se postupno zagrijava.
Ako ti je hitno potrebna psihološka pomoć i podrška, kontaktiraj Plavi telefon ili Psihološki centar TESA.
Mnogi su se kreativni ljudi preporodili kada su uspjeli smanjiti simptome koji su im otežavali stvaranje.
Ako lijekovi imaju neke neželjene nuspojave, trebamo se posavjetovati sa liječnicima koji su ih propisali oko promjene lijeka ili smanjenja doze, jer nagli prestanak može dovesti do naglog pogoršanja simptoma ili zdravstvenih problema. Ako imamo dojam da liječnik/liječnica ne uvažava naše potrebe, koje se mogu razlikovati od potreba drugih ljudi, možemo potražiti drugo mišljenje.
Nije moguće dijagnosticirati mentalne bolesti kroz umjetnost.
Povremeno čujem ovakve reakcije ljudi kada promatraju neku nadrealističku ili apstraktnu sliku:
- “Ovaj je sigurno bio na nekim drogama.”
- “Normalna osoba nije u stanju ovako nešto izmisliti.”
- “Vidi se da je malo ćaknut.”
Takvi su komentari znak predrasuda o umjetnosti i o mentalnim bolestima. Osobe s mentalnim bolestima ne stvaraju nužno uvijek “čudne” radove, niti je umjetnicima potrebna mentalna bolest ili psihoaktivna supstanca da bi mogli zamisliti originalno djelo.
Educirani art terapeuti mogu u kontekstu razgovora i vođenih terapijskih vježbi iz slika prepoznati elemente klijentovog iskustva ili poteškoća, ali izvan procesa art terapije to nije etično, niti moguće.
“Vidjeli smo vrlo velik broj slika i skulptura koje stvaraju pacijenti s ovim poremećajima, a smatramo da je taj koncept, barem u ambijentu suvremene psihijatrijske bolnice, neodrživ. Čini se da nema obilježja slike ili skulpture koja bi liječniku omogućila da umjetniku postavi psihijatrijsku dijagnozu.
Mia Lejsted i Johannes Nielsen
Ako kreativna osoba podijeli vlastite poteškoće s tobom, poštuj njeno iskustvo.
Nitko ne može znati kako je nekome drugome u glavi i ponekad je teško prenijeti riječima s kakvim se problemima susrećemo. Ako se netko prestao žaliti na probleme, to ne znači nužno da ih nema, već su možda poučeni negativnim iskustvima (ili iz želje da sačuvaju privatnost), odlučili manje govoriti o njima.
Brigu za bliske osobe možemo pokazati na nenametljiv način (porukama ili pozivima na druženje) i prihvatiti ih kao cijele osobe, sa svim vrlinama, manama, uspjesima i teškoćama. Prije pružanja ikakvih savjeta, dobro je pitati osobu želi li čuti kakav savjet i ako je odgovor “ne”, to trebamo poštovati.
Najbolji prediktor oporavka kod ljudi s mentalnim bolestima je društvena podrška. Ako dozvolimo da nam kreativnost bude most prema drugim ljudima, a ne da nas od njih izolira, lakše ćemo se nositi sa svojim problemima.
- Izvor: “Mental illness and creative activity in female writers”, The American Journal of Psychiatry, 1994.
- Izvor: “Emotional blunting with antidepressant treatments: A survey among depressed patients”, Journal of Affective Disorders, 2017.
- Izvor: “Personality, hypomania, intelligence and creativity”, Personality and Individual Differences, 2008.
- Izvor: “Creativity and mental illness: Prevalence rates in writers and their first-dregree relative.” The American Journal of Psychiatry. 1987
- Izvor: “Creativity and bipolar disorder: Touched by fire or burning with questions?”, Clinical Psychology Review, 2012.
- Izvor: “Artistic Productivity and Lithium Prophylaxis in Manic-Depressive Illness”, Mogens Schou, 1979.
- Izvor: “Reassessing the prevalence of bipolar disorders: Clinical significance and artistic creativity”, Psychiatrie et Psychobiologie, 1988.
- Izvor: “Serious transport accidents in adults with attention-deficit/hyperactivity disorder and the effect of medication: a population-based study”, JAMA Psychiatry, 2014.
- “Attention-Deficit/Hyperactivity Disorder in Children With High IQ: Results from a Population-Based Study”, Journal of Developmental & Behavioral Pediatrics, 2011.
- Izvor: “An Investigation into the Relationship Among ADHD Symptomatology, Creativity, and Neuropsychological Functioning in Children”, Child Neuropsychology, 2006.
- Izvor: “The Relationship Between ADHD and Creativity”, The ADHD Report, 2008.
- Izvor: “Creativity in the Predominantly Inattentive and Combined Presentations of ADHD in Adults”, Journal of Attention Disorders, 2021.
- Izvor: “Musical Performance in Adolescents with ADHD, ADD and Dyslexia-Behavioral and Neurophysiological Aspects”, Brain Sciences, 2022.
- Izvor: “Is there an association between creativity and ADHD?”, ADHD Institute, 2020.
- Izvor: “Creativity in ADHD: Goal-Directed Motivation and Domain Specificity”, Journal of Attention Disorders, 2017.
- Izvor: “Is there an association between creativity and ADHD?”, ADHD Institute, 2020.
- Izvor: “Effects of stimulant medication on divergent and convergent thinking tasks related to creativity in adults with attention-deficit hyperactivity disorder”, Psychopharmacology, 2021.
- Izvor: “Relating schizotypy and personality to the phenomenology of creativity”, Schizophrenia Bulletin, 2008.
- Izvor: “A multilevel meta-analysis of the relationship between creativity and schizotypy”, Psychology of Aesthetics, Creativity, and the Arts, 2013.
- Izvor: “Schizophrenia and creativity: A meta-analytic review”, Schizophrenia Research, 2018.
- Izvor: “Genetic association of giftedness and creativity with schizophrenia”, 1970.
- Izvor: “The ‘magic button question’ for those with a mood disorder — Would they wish to re-live their condition?”, Journal of Affective Disorders Vol. 136, Issue 3, February 2012.
