Kako naučiti voljeti “sretne nezgode”

Većina ljudi poželi stvarati jer imaju u glavi viziju rezultata koje žele postići kroz stvaralački proces. No ponekad ljepota kreativnosti nije u postizanju unaprijed zadanog cilja, već dopuštanju da nas proces iznenadi neočekivanim rezultatima.

Ovu lekciju nisam naučila preko noći. Zapravo je još uvijek učim. Imam izraženu želju za kontrolom, puno ideja u glavi i vrlo jasno definirane estetske kriterije. Koliko god da sam pokušavala poslušati savjete i “stvarati bez razmišljanja”, “pustiti kist da sam radi” i slično, nisam mogla u tome uživati. To mi je stvaralo frustraciju i stres, a ne opuštanje i zadovoljstvo koje osjećam dok crtam svoje precizne i detaljne slike.

“Ne postoje pogreške, samo sretne nezgode.”

Bob Ross

Nisam sigurna zašto me je, perfekcionisticu, obuzela želja da naučim slikati akvarelom. To je tehnika koju je teško savladati zato što je u srži – nesavladiva. Vodene boje nije moguće ukrotiti, već jedino naučiti kako njihovu nepredvidljivu prirodu upotrijebiti u svoju korist.

Kroz slikanje akvarelom postepeno sam naučila prihvatiti neočekivane rezultate, a proces stvaranja postajao je manje stresan kako sam otpuštala očekivanja. Iako znam da nikad neću u potpunosti nadvladati perfekcionizam, on me danas mnogo manje opterećuje nego prije nekoliko godina.

Sretne i nesretne nezgode

Više puta mi se dogodilo da sam tijekom crtanja tušem nenamjerno poškropila crtež i tako ga “uništila”. Točnije, crtež je nakon te nezgode bilo nemoguće popraviti da izgleda onako kako sam željela. Preostala su mi tri izbora:

1. Odustati od crteža.
2. Početi ispočetka.
3. Prihvatiti novi smjer i nastaviti raditi na crtežu.

Da se radi o poslu za klijente, bila bih prisiljena početi ispočetka. No ako radim nešto za sebe, mogu odustati od savršenstva i napraviti nešto neočekivano.

O čemu ovisi je li nešto sretna ili nesretna nezgoda?

Najviše o našoj reakciji. Ako odustanemo ili krenemo ispočetka, nezgodu smo okarakterizirali kao nesavladivu prepreku. Možemo se samo nadati da nam se u idućem pokušaju neće dogoditi nešto slično.

Ako unatoč nezgodi nastavimo dalje, ona postaje lekcija – problem koji možemo riješiti i iz kojeg ćemo nešto novo naučiti. To može biti spoznaja o našoj osobnosti, ili možda nova kreativna tehnika.

Stvaralaštvo je poligon za život

U krugovima samorazvoja postoji uzrečica:

“Kako radiš jednu stvar, tako radiš sve.”

Promatranje kako se odnosimo prema svojim kreativnim projektima može nam reći kako se ponašamo i u poslu, vezama, zdravlju…

Ako u svojem stvaralaštvu imam visoka očekivanja, želim kontrolu i duboko sam razočarana kad se pojavi nepredviđena zapreka, jesam li takva i inače u životu? Jesam. Iako ne stvaram za novac, ni za ocjene, ni za slavu, dozvoliti sama sebi ležernost koja me inače ne krasi izuzetno je teško. No upravo je u tome i poanta.

Proces stvaranja je toliko slojevitiji nego što većina ljudi shvaća. Izvana izgleda kao da se radi o čistoj tehnici. Uzeti olovku i početi pisati ili crtati zvuči tako jednostavno, ali svatko tko je uzeo olovku u ruke zna da nije tako.

Suočavanje s praznom stranicom izvlači na površinu brojne strahove i komplekse. 

U sekundama dok približavamo olovku papiru u glavi mi prolijeću misli:

• Što ako nisam dovoljno dobra?
• Je li ovo gubljenje vremena?
• Što ako se ovo nikome ne svidi?
• Što ako se ovo meni ne svidi?
• Što ako nemam sposobnost postići ono što želim?
• Hoće li mi se drugi smijati?
• Hoće li me ignorirati?
• Što ako se ne mogu mjeriti s drugima?
• Što ako je učiteljica koja me iskritizirala bila u pravu?
• Tratim li svoje skupocjene materijale na gluposti?

Ni ne znam da su sve te misli prisutne, ne čujem ih jer sam usredotočena na ono što mi je pred očima, ali one utječu na to kako se osjećam dok stvaram, kao i na moje odluke. Čak i na odluku da ne stvaram.

Oduprijeti se tim mislima je teško i zato je svaki stvaralački pothvat pobjeda. Mnogo takvih malih pobjeda stvara u nama naviku suočavanja s vlastitim strahovima i sumnjama te da svejedno napravimo ono što želimo.

Ta se navika provlači i kroz druge aspekte života. Vježbanje ustrajnosti i suosjećanja prema sebi kroz stvaralački proces rezultira većom ustrajnosti i suosjećanjem općenito.

Dovoljna je mala promjena

Nemoguće je očekivati od perfekcionista da se potpuno promijeni i postane drugačija osoba. Perfekcionizam ima svoje prednosti (o tome više neki drugi put). Imati visoke kriterije znači truditi se da naš rad bude što bolji i da se stalno razvijamo. Ove osobine postaju problematične tek kad zbog njih ulazimo u sukob s drugim ljudima i samom sobom – kada sebe ili druge osuđujemo, kritiziramo i obeshrabrujemo.

Zdrava ravnoteža znači potruditi se napraviti nešto najbolje što možeš i biti spremna prihvatiti svaki rezultat. To znači postaviti realna očekivanja te ako ih ne zadovoljiš, znati procijeniti jesu li očekivanja ipak bila nerealna, ili si jednostavno imala loš dan. To znači biti voljna nastaviti, ili barem početi ispočetka, a ne gledati na ovu prepreku kao osobni propust.

Mala promjena ima veliki utjecaj.

Recimo da želim odlučiti pisati svaki dan 30 minuta, ali trenutno uopće ne pišem. Skočiti s nule na 30 minuta svaki dan je teško. Metoda koju me naučila Lisa Sonora je početi s vrlo malom, gotovo neprimjetnom obavezom te s vremenom povećavati vrijeme.

Prvi tjedan mogu pisati 1 minutu. (To je dovoljno tek za jednu rečenicu. Nema veze.)
Drugi tjedan pišem 2 minute.
Treći tjedan 3 minute.
Nakon 7 i pol mjeseci konačno dolazim do 30 minuta dnevno i na tome ostajem.

Zvuči kao predug proces? U usporedbi s godinama provedenim ne pišući, 7 mjeseci je zanemarivo. Dugotrajni proces pomaže da se navika ustali, a krajnji efekt je značajan: kroz 7 i pol mjeseci pisala bih ukupno 3.255 minuta, što je više od 54 sata.

Svaka minuta provedena stvarajući bez straha i zabrinutosti postepeno mijenja naš stav o stvaralaštvu. Iz osobe koja uopće ne stvara jer se boji neuspjeha, rastemo u osobu koja stvara bez opterećenja.

Kako to provesti u djelo?

Ako te naslov privukao da pročitaš ovaj tekst, vjerojatno čekaš da odam tu “tajnu”: kako zaista naučiti voljeti sretne nezgode?

Čitanje o idejama je jedno, praksa je drugo. Znam ove ideje dovoljno dobro da ih mogu sročiti i prenijeti drugima, pa opet u praksi često zapinjem. Nije isto znati kako nešto učiniti i moći to učiniti.

Najbolji način koji ja znam za učenje kako se nositi s nezgodama je:

Namjerno izazivanje nezgoda

(Ne u stvarnom životu naravno, već u stvaralaštvu.)

Ako se redovito dovodimo u situacije gdje nemamo potpunu kontrolu i prihvatimo to kao nešto normalno, tada je svaka nova neočekivana nezgoda prilika da pokažemo svoju snalažljivost. Redovitom vježbom povećavamo svoj kapacitet za prihvaćanje neočekivanih rezultata.

Ja vježbam kroz eksperimentiranje s likovnim medijima. Vjerujem da je to moguće i kroz druge medije. Evo nekoliko primjera kako to radim.

Nanesem vodenu boju na papir i zatim je pošpricam vodom, ponekad okrećući papir u raznim smjerovima. Novonastale lokvice i mlazove boje me vode do finalnog izgleda slike, tako da manje razmišljam o tome kako bi ona trebala izgledati.

Vodenim ili akrilnim bojama obojim cijelu površinu, bez planiranja. Nakon toga pokušam otkriti na što me podsjećaju konture na slici pa to iscrtam bojicama, pastelama ili tušem. Ovo je posebno korisna tehnika kad nemam ideje što bih crtala.

Spomenula sam tuš kao tehniku koju je nemoguće popraviti brisanjem i kamufliranjem, ali je moguće poteze tušem nadograditi. Jedna od zabavnih tehnika je kapanje tuša po papiru i puhanje u lokvicu da se stvore mrlje neobičnog oblika. Nakon toga u njima tražim prepoznatljive likove i docrtavanjem detalja stvaram figurativnu sliku. Ovu sam metodu vidjela kod umjetnika Stefana Butchera.

Nedavno sam po prvi put isprobala tehniku slijepe konture. To je crtanje bez gledanja u papir, dok promatramo motiv uživo ili na fotografiji. Dok nam oko pozorno prati obrisne linije motiva, naša ruka pokušava pratiti iste te poteze. Rezultat je nepredvidljiv – ponekad izgleda super, a ponekad ružno i neprepoznatljivo. Na slici gore lijevi je portret ispao “ružno”, a desni gotovo kao karikatura. Inače ne crtam karikature i ne znam bih li uopće znala to namjerno napraviti, ali sviđa mi se da sam uspjela tako nešto posve nenamjerno. Bojama sam naglasila sjenčanje, ali nisam pokušavala popraviti same obrise.

Još jedna tehnika koju ponekad radim je bez gledanja u papir šarati po njemu širokim potezima, pa nakon toga otvoriti oči, pokušati prepoznati bilo kakav motiv i dovršiti sliku. Dosadašnji rezultati nisu bili baš nešto, ali korisno je kao vježba.

Rezultati ovih tehnika su nesavršeni i nikada ne bih svjesno odabrala baš tako ih napraviti. 

Potpuno su drugačiji od mojih uobičajenih radova gdje ništa nije prepušteno slučaju. No sviđaju mi se unatoč tome, a sudeći po komentarima, sviđaju se i drugima.

Zbog toga mislim da su ove metode korisne čak i za one koji se inače ne izražavaju likovno, ali im perfekcionizam i želja za potpunom kontrolom nad ishodom stvaraju probleme.

Likovno izražavanje nije rezervirano za “umjetnike”.

Jednostavnije vježbe kao što su crtkanje ili vođenje vizualnog dnevnika dostupne su svima, bez obzira na iskustvo i talent. Pomoću tih tehnika možemo vježbati oslobađanje od perfekcionizma, pošto namjena crtkanja i vizualnog dnevnika nije da lijepo izgledaju, već da nam pruže opuštanje od stresa, ugodno provedeno vrijeme, jasnije misli i lijepe uspomene.

Improvizacija je izuzetno vrijedna sposobnost

Tko je ikada pokušao nešto planirati zna da se stvari baš nikada ne odvijaju po planu. Plan nam može pružiti osjećaj sigurnosti, ali svejedno ćemo se morati suočiti s neočekivanim preobratima i donositi brze odluke.

Glumci i drugi zabavljači često odlaze na tečajeve improvizacije (eng. improv) kako bi razvili svoje vještine brzog snalaženja i osmišljavanja humorističnih scena. Zahvaljujući tom iskustvu, kada se nađu u situaciji da zaborave tekst (ili ga njihovi kolege zaborave) mogu preuzeti kontrolu nad situacijom i odglumiti scenu na način da nitko iz publike ne primijeti da se ne drže scenarija.

Što se više izlažemo nepredvidljivim situacijama, to više razvijamo svoje samopouzdanje.

Od osobe koja je paralizirana od straha i ne želi pokušati ništa što bi moglo završiti neuspjehom, postajemo osoba koja vjeruje da će se uspjeti snaći bez obzira što nam život priredi.

Od osobe koja se osjeća frustrirano na prvu naznaku da stvari ne idu po planu, postajemo osoba koja je znatiželjna i koju zanima kamo taj neočekivati put vodi.

Ako iz svake pogreške i nezgode nešto naučimo, onda neuspjeh ne postoji.

Ako neuspjeh ne postoji, onda se nemamo čega bojati.

Ako je svaki eksperiment uspješan bez obzira na rezultat jer je bitnija lekcija, čemu onda izbjegavati eksperimentiranje?
Čemu silna briga hoće li stvar ispasti “dobro” ili neće?
Čemu razočaranje kada nam se desi nezgoda?

To su iracionalni osjećaji koji bujaju jer im mi to dozvoljavamo. Ako prihvatimo izazov i izložimo se tim osjećajima još intenzivnije i uvidimo da smo preživjeli, da se ništa zaista loše nije dogodilo, tada oni nemaju kontrolu nad nama.

Strah i briga su razumljivi. Svatko od nas se nečega boji. No ako je jedina loša posljedica to da ćemo “potratiti” malo vremena, to zaista nije razlog da strahu dozvolimo da nas kontrolira.

Ako želiš prihvatiti izazov…

U idućih tjedan dana svaki dan izazovi barem jednu kreativnu nezgodu.

• Pošaraj papir.
• Poderi neku sliku koja ti se ne sviđa i od dijelova složi nešto novo.
• Nasumično izreži riječi iz novina ili časopisa i posloži ih u pjesmu ili priču.
• Upali snimanje na mobitelu i zatvorenih očiju sviraj glazbeni instrument.
• Baci šaku kamenčića na pijesak pa ih poveži linijama u crtež.
• Izlij kapljice boje po mokrom papiru.
• Nacrtaj nešto vodotopivom bojicom ili nalivperom pa poškropi crtež vodom.
• Pokušaj nacrtati neki motiv zatvorenih očiju.
• Kupi začin ili sastojak koji nikad nisi probala i iskušaj ga u novom jelu.
• Odaberi iz ormara odjevnu kombinaciju zatvorenih očiju.

Mogućnosti su neograničene. Dozvoli svojoj znatiželji da te vodi. Posebno obrati pažnju ako ti se javi misao:

Što bi se dogodilo kad bih…

Učini to odmah, prije nego se stigneš predomisliti!
Zaista, što je najgore što se može dogoditi?