Najbolje početi s egzistencijalizmom
Bok, ja sam Lada, i ja sam mama. U redu, ja sam mama i ja sam tisuću drugih identiteta. Znate ono kad u školi pišete esej na temu “Tko sam ja?” ili ispunjavate profile na raznoraznim društvenim i inim mrežama i stranicama, pa vas pita “Što volite raditi?” Zaključila sam da uvijek pišem isto, pa pretpostavljam da samu sebe definiram trima činjenicama o sebi: volim fantasy, u svim oblicima i formama, volim čitati i ja sam mama. To su ujedno i tri najbitnije stvari koje su mi se u životu “dogodile” i jako ih, baš jako, volim. Prirodno, pokušavam ih spojiti.
Nema talenta, ali nema ni veze
Kad sam bila mala nadala sam se da imam neki super talent. Ispalo je da baš i nemam – imam talenta onako, pomalo, i to u mnogim stvarima. Sada kada nisam više mala, sada mi je to sasvim u redu. Crtala sam puno, uvijek, ali nikad nisam bila nešto posebno dobra u tome. Imam hrpetinu svojih crteža, a najviše sam voljela crtati žene. Modele. Nešto tako. Nažalost, nemam talenta za krojenje i šivanje, a ni te moje ideje nisu baš nešto. Ali sam to voljela, opuštalo me. Najčešće u školi, na satu. Danas su ti modeli vile, vilenjaci, vampiri, čudovišta i slično. Gotovo uvijek imam nacrtan svoj Dungeons & Dragons lik.
Onda sam u tinejdžerskim godinama počela slikati da izbacim frustracije. Uglavnom su to bili manijakalni potezi kistom ili aktovi u ugljenu. Ni to ne izgleda Bog zna kako, ali u tom trenutku mi je zaista bilo potrebno. Pubertet, ha?
Budi ti kreativan s malom bebom
Zatim sam pri završetku fakulteta dobila Darina. Kažem dobila, dobila na dar, Darin. Plus, zvuči kao fantasy ime. Znate kako je s malom bebom, nemaš baš vremena za sebe između dojenja, presvlačenja, uspavljivanja, (ne)spavanja, grčeva, nošenja, nunanja i ostalog. Zapravo, ostalo ne postoji oko dva, tri mjeseca. I bude OK prvo vrijeme, hormoni su tu da te usmjere kako je to posve u redu. No, s vremenom se pitaš: a ja? Lijepo je kad u tom trenutku imaš podršku, a ja sam je imala. Tada smo živjeli s mojim roditeljima i oni su rado uskakali da bih ja mogla odvojiti vrijeme za sebe.
Ali, ali, ali… oni hormoni? Zeznuta stvar. Kako sad ja mogu nešto drugo raditi? I tako sam počela peći. Dok odmaram mozak da usput budem i korisna. Kolači i torte. Doduše, tu je kumovala činjenica da je nama mama kad smo bile male uvijek pravila jako lijepe torte. S obzirom da mojoj sestri to baš i nije nešto super i što rado radi, a majka ima koju godinu, preuzela sam na sebe sve obiteljske torte. Ne ispadnu uvijek baš onakve kakve želim, ali djeca se vesele. Sad, kad su malo porasli, već i zahtjevaju i biraju što bi oni htjeli. Odnedavno i Darin pomaže. Igranje s fondanom vrlo je slično (malo je neurednije) igranju s plastelinom. Tako da je za ovogodišnji rođendan pomogao napraviti svog jednoroga.
Mama, ja bih radionicu!
Kad je Darin malo porastao, počeli smo s radionicama. Mi tako zovemo baš sve aktivnosti u kojima zajedno nešto izrađujemo. Nisam baš tip za sport, igranje s autićima i ostale “muške stvari”, pa nas dvoje radimo ono što ja znam i meni ide. Crtamo. Slikamo. Igramo se s glinamolom i plastelinom. Ljepimo. Izrađujemo stvari koje nam se sviđaju. Igramo Dungeons & Dragons. Čitamo.
Moram se požaliti, jer moram, da su mi neki ljudi spočitnuli zašto muško dijete učim “ženskim stvarima”. “On je muško, daj mu loptu”, i tako to. Pa, da mu se ne sviđa i da ne voli te naše aktivnosti, ne bismo ih radili. Recimo, odnedavno nije baš obožavatelj crtanja jer tvrdi da on to ne zna i da druga djeca u vrtiću crtaju bolje od njega. I to je u redu. Ne želi, ne mora. Ali mu pokušavam objasniti da se nitko nije rodio a da sve zna, i onda mu pokažem ono što bi želio nacrtati kako se radi. Čini se da kod njega crtanje funkcionira tako da se dijelovi onoga što želi nacrtati razdvoji na geometrijske oblike. Ne znam zašto je tomu tako, ali tako voli crtati.
Darinu je jedna od najdražih aktivnosti slikanje spužvicama. Sigurna sam da postoji pravi naziv za to, ali ja ga ne znam, i nije ni bitno. To mu je vrlo zabavno, iako uglavnom samo packa po papiru, ili ga cijelog oboji pa nema smisla što spužvice ostavljaju oblike ili uzorke. Ali, kad to radi, jako je uzbuđen, pa se isplati zaprljati sve živo. Kad je zadovoljan onim što je napravio, zamoli mene da mu pomognem s detaljima.
Kupili smo onu kvazi-ploču koja se zalijepi jer smo mislili da bi to bilo zgodno za ostavljanje poruka tipa “kupi kruh”. Mo’š mislit. To je sad njegov prostor za crtanje. Uzme kredu i provode neko vrijeme usavršavajući crtež. Najviše voli crtati sunce i valove. I onda, a to je skroz super, nacrta još i: ribe bez peraja koje se hrane meduzama jer je ljubitelj dokumentarnih emisija Stevea Backshalla i tamo je čuo za takve ribe. Očito su ga se vrlo dojmile.
Ponekad njegove majstorije ostavimo takvima kako jesu, a ponekad ih pretvorimo u nešto drugo. Najčešće okvir za slike.
Ponekad kuhamo zajedno. Mali pokazuje interes za kuhanje, pa tako (uz pomoć) zna pripremiti kajganu. Ponekad malo promiješa. Čisti blitvu. Natrga salatu. Redovito me ispituje kako sam nešto skuhala, pa onda uči recepte. Torte obavezno pomaže peći. Miksa, dodaje, isprobava. Poliže zdjele i lopatice od miksera. Daje savjete (naređuje) koji ćemo sastojak dodati.
Počeli smo igrati Dungeons & Dragons. Meni je to ultimativni kreativni proces i obožavam ga. Našla sam na internetu neke upute za roleplaying games za djecu, ali na kraju smo mi to sebi prilagodili. Mogu reći, ponosna sam na njegova rješenja. Imao je nekoliko trenutaka gdje me iznenadio, jer meni, iskusnoj višegodišnjoj igračici, nije palo na pamet da bi se moglo i na taj način.
It’s how we roll
Toliko o tome kako mi to radimo (ili kako bi Darin rekao: “It hau vi lrol” odnosno “It’s how we roll”). Zašto mi to radimo? Jer ne znam kako bih mu drugačije prenijela dio sebe. S obzirom da je kreativno izražavanje dio onoga što smatram da ja jesam, želim da to radimo zajedno. Ponekad imamo radionice jer je vani kiša, ili jer je on bolestan. Ponekad se želimo umiriti. Ponekad se želimo izraziti. Ili napraviti nešto lijepo. Ali najčešće se jednostavno želimo družiti i zabavljati.
