Kako pronaći svoj umjetnički stil?

Mnoge kreativke pitaju se kako biti jedinstvena među svim drugim umjetnicima i umjetnicama? Jedinstveni stil koji obilježava nečije stvaralaštvo može dovesti do brojnije publike i komercijalnog uspjeha.

Tvrtke koje licenciraju ilustracije, fotografije i dizajn stalno su u potrazi za novim nadama koje će učiniti njihove proizvode privlačnim kupcima.
Časopisi i izdavačke kuće žele svojim čitateljima ponuditi nešto novo i osvježavajuće.
Umjetničke galerije traže nove nade koje će zadovoljiti specifičan ukus njihove klijentele.

Imati prepoznatljiv stil je vrlo poželjna stvar.

(Primjeri koje koristim u ovome članku odnose se najviše na vizualne umjetnosti pošto s njima imam  najviše iskustva, no primjenjivi su i na druge grane stvaralaštva.)

Kako nastaje stil?

Čula sam brojne savjete od cijenjenih učitelja umjetnosti:

“Ne brini za stil – samo uporno vježbaj osnove i tvoj stil će se sam otkriti s vremenom.”

Ne slažem se nužno s time jer brojni primjeri uspješnih slikar(ic)a, ilustrator(ic)a, dizajner(ic)a i crtač(ic)a stripova to opovrgavaju. Značajan broj njih ne bi niti znali nacrtati realističan portret, figuru, pejzaž ili mrtvu prirodu. Od samog su početka bili usmjereni na stilizirani crtež i to je jedini način na koji znaju stvarati. Možda se njihovi radovi ne sviđaju spomenutim učiteljima umjetnosti, ali publika ima drugačije mišljenje.

Ovaj savjet – “ne brini za stil, doći će s vremenom” – namijenjen je srednjoškolcima, studentima i samoukim kreativcima mlađe dobi. Za tu je fazu života ovaj savjet prikladan, ali smatram da nije prikladan za odrasle ljude u 30-ima, 40-ima, 50-ima i dalje. U određenoj dobi kada već imamo jasno razvijen ukus, znamo vrlo dobro što nas najviše zanima i što želimo postići kroz svoje stvaralaštvo. Savjet da čekamo neko buduće vrijeme da nam se naš stil sam od sebe otkrije nema smisla.

Za otkrivanje stila potrebno je nešto drugo – odmak od “školskog” pristupa.

Potrebno je na trenutak zaboraviti na pravila anatomije i perspektive te slobodno eksperimentirati.

Vježbe razvijanja stila drugačije su od vježbi “ispravnog” crtanja i slikanja. Bilo bi idealno savladati oboje, no nekima to nije niti potrebno. Ako ne želiš da tvoji motivi izgledaju trodimenzionalno i uvjerljivo, zašto se truditi oko toga?

Postoje komercijalne industrije koje očekuju određenu razinu vještine, ali za druge je bitniji jedinstveni izričaj. Industrija stripova o superherojima ima ustaljeni crtački i pripovjedački pristup, dok grafički romani i web-stripovi mogu biti stilizirani i eksperimentalni. Ilustriranje kulisa u kazalištu traži visoku vještinu, no industrija tekstilnog dekora otvorena je za sve što izgleda dopadljivo.

Za sviranje u kazališnom orkestru treba biti među najboljima jer je konkurencija oštra, ali u popularnoj i alternativnoj glazbi nisu uvijek najvještiji glazbenici najprihvaćeniji među publikom. Bob Dylan je primjer glazbenika koji se probio zahvaljujući svom autentičnom emotivnom i pomalo sirovom stilu, unatoč “osrednjim” tehničkim vještinama.

Stil proizlazi iz jedinstvenih kratica

Savršeno točan crtež djeluje kao fotografija. Udaljavanjem od idealnog predloška i naglašavanjem detalja na specifičan način crtežu dajemo svoj pečat. Izostavljanje detalja koji nam nisu bitni također doprinosi stilu.

“Možeš odabrati prepoznati što je zanimljivo u jazu između onoga za što si sposobna i onoga što propisuje kanon, ili između ideje u tvojoj glavi i onoga što zaista izađe iz nje. Možeš odabrati prepoznati vrijednost u tom jazu.”

Melissa Dinwiddie

Odmak od realnosti mogli bismo nazvati greškom. Netko figure crta mnogo izduljenije nego što bi bile u stvarnosti. Netko crta ogromne oči koje više liče na lutke nego ljude. Netko naglašava jagodične kosti, vilicu i obrve na svim portretima, čak i ako modeli nemaju takve crte lica. Netko voli naglašavati svaku boru i pjegicu, dok drugi preferiraju glatki ten. Netko teži realističnim tonovima, drugi biraju boje po intuiciji.

Naš stil najbolje otkrivaju brze skice, kada nema vremena za razmišljanje i prepravljanje.

Ono što se pojavi dok polusvjesno crtkamo sadrži karakteristične poteze ili kratice. Kada radimo na slici dulje vrijeme, skloni smo ispravljanju i zaglađivanju, čime se stil može prikriti.

Korištenje medija koje se ne može lako ispraviti može nam također pomoći da otkrijemo svoje “prirodne” poteze. Iz tog razloga često crtkam crnim tušem, bez skice i pomoćnih linija. Želim znati kako će stvari ispasti kada se ne trudim previše.

Slično iskustvo imala sam tijekom maratona 24-satnog crtanja stripa u kojem sam uspjela u jedan vikend osmisliti i nacrtati 24 stranice stripa. Iako mi je ovo iskustvo bilo izuzetno naporno, bilo je zanimljivo pratiti razvoj pojednostavljenog crtanja pojedinih motiva, ponekad i unutar iste stranice.

Ekvivalent u pisanju bio bi “tok misli” – ekspresivno pisanje bez preispitivanja ideja, bez uređivanja. Možemo se snimiti dok govorimo i nakon toga transkribirati u tekst gotovo riječ za riječ (ili koristiti alate za automatsku transkripciju, mada nisu posebno točni).

Takvi neobavezni eksperimenti daju nam uvid u karakteristike našeg stila i mogu nam poslužiti kao inspiracija za buduća djela.

Trik za brži razvoj stila je – stvarati mnogo.

Gotovo dva desetljeća pratim razne umjetnike i umjetnice putem interneta i ono što sam primijetila je da oni koji stvaraju veće količine djela u kraćem periodu brže razviju osobni stil.

Ja ne spadam u takve ljude pa je moj razvoj bio mnogo sporiji. No moguće ga je uvijek malo potaknuti kroz koncentrirani napor! Umjetnica Tara Roskell odlučila se na 60-dnevni izazov tijekom kojeg je svaki dan crtala portrete i putem razvijala svoj stil, što je rezultiralo zanimljivim radovima i interesom publike.

Obilježja umjetničkog stila

Dok pokušavamo proniknuti u tajne vlastitog stila, dobro je proučiti neke radove na koje smo posebno ponosni ili za koje smatramo da idu u smjeru stila koji bi željeli dalje razviti. Gledajući, čitajući ili slušajući te radove, zapitaj se: koja zajednička obilježja imaju ova djela?

Motivi

Najočitije obilježje je odabir teme. Po odabiru teme se najčešće djela svrstavaju u žanrove, na primjer:

• Portreti
• Životinjski portreti
• Mrtva priroda
• Pejzaži
• Romantične veze
• Kriminalističke priče
• Fantastika
• Legende i bajke
• Duhovnost

Posebno je zanimljivo obratiti pažnju na sekundarne motive – elemente i simbole koji se pojavljuju u mnogim radovima kao pozadina, dekoracija, objekt kojim se glavni subjekt služi, itd.

Raspoloženje

Raspoloženje djela može biti vedro, nježno, sumorno, nostalgično, ljutito, humoristično, ozbiljno… U vizualnim umjetnostima prenosi se najčešće kroz boje – isti motiv može izgledati drastično drugačije ovisno o koloritu.

U glazbi se dur ljestvice povezuju uz vedrija raspoloženja, a mol ljestvice uz sumorna ili nostalgična raspoloženja.

Ponekad sami nismo svjesni dojma raspoloženja koji ima publika dok promatra naše radove. Svatko u doživljaj umjetničkog djela unosi vlastite asocijacije.

Estetske kvalitete

Obično se estetski dojam djela poistovjećuje s pojmom stila, no to nije njegov jedini element.

Estetska obilježja mogu se opisati kroz suprotstavljene osjetilne doživljaje. Svoj ćemo izričaj vjerojatno moći prepoznati u nekima od sljedećih kvaliteta:

• Jednostavno ili kompleksno
• Kratko ili dugo
• Minimalistično ili bogato
• Jasno ili neodređeno
• Pravilno ili nepravilno
• Djetinje ili zrelo
• Meko ili grubo
• Glatko ili hrapavo
• Tradicionalno ili suvremeno
• Starinsko ili futurističko
• Skromno ili obilno
• Izazovno ili povučeno
• Monotono ili dinamično
• Isplanirano ili improvizirano
• Sintetičko ili naturalističko

Naravno, moguće je u različitim djelima izraziti različite kvalitete, ali postoje one koje se ponavljaju kroz veći broj naših djela.

Kvalitete koje prepoznajemo u svojim radovima možemo dodatno naglasiti. Za vježbu možemo pokušati stvoriti djelo u kojem određenu kvalitetu guramo do ekstrema, samo da vidimo kako bi to izgledalo. Tko zna, možda baš to rezultira stilom koji želimo?

Alati i mediji

Na stil može značajno utjecati odabir alata i materijala za rad. Ovo je posebno uočljivo u glazbi i vizualnim umjetnostima.

To me zbunjivalo dok sam bila mlađa, pošto sam stvarala u brojnim medijima: tradicionalni crtež, digitalna foto-montaža, digitalno slikarstvo, zatim tradicionalno slikarstvo… Svoj sam estetski stil prilagođavala mediju i djelovalo mi je kao da su radove napravile različite osobe. Slike tehnikom akrila na platnu su bile realističnije i detaljnije od crteža tušem i akvarelom ili bojicama. Još uvijek radim na tome da približim radove stvarane različitim tehnikama i to će trajati još godinama, ali osjećam da sam nešto bliže.

U redu je imati različite stilove u različitim tehnikama, ili različitim kontekstima. Nije rijetkost da se komercijalni i osobni radovi umjetnika značajno razlikuju. Takva je fleksibilnost pohvalna, no trebamo biti svjesni da neće svima svaki naš uradak biti jednako zanimljiv.

Uzori i utjecaji

Na moju želju za crtanjem u djetinjstvu uvelike su utjecali stripovi i crtani filmovi. U starijoj sam dobi razvila ljubav prema slikarstvu i drugim medijima, pa se tako i moj stil razvio s uplivom novih utjecaja, ali i dalje naginjem prema stripovskom stilu. Nekih se utjecaja teško otresti, ali to ne mora biti loše.

Na isti način kako sam predložila da analiziramo vlastite radove, možemo analizirati i radove naših uzora kako bismo identificirali što je “to” što nas u njihovim radovima privlači i oduševljava? Čak i ako se radovi koje volimo međusobno razlikuju, uvijek postoji neka nit koja ih povezuje.

U likovnim umjetnostima legitimno je kopirati tuđe radove za vježbu. “Studije starih majstora”, tj. kopiranje slika nastalih prije više od stotinu godina, smatra se prihvatljivim načinom učenja majstorskih tehnika. Kopiranje djela suvremenih umjetnika i umjetnica krši njihova autorska prava pa se takve radove ne preporuča objavljivati bez dozvole autor(ic)a originala.

U glazbenim i drugim izvedbenim umjetnostima uobičajeno je izvađanje djela drugih autora. Glazbenici često sviraju covere – vlastite verzije tuđih pjesama. Imitirajući tuđi rad dobivamo intimniji i dublji uvid u njega od samog promatranja i slušanja.

Kako bismo izbjegli kopiranje tuđeg stila u svojim radovima, dobro je imati više uzora, ili pronalaziti inspiraciju izvan medija u kojem stvaramo.

Meni su veliki izvor inspiracije fotografije i filmovi s izraženom mističnom atmosferom. Iako rijetko crtam motive po tuđim fotografijama, volim ih analizirati jer na taj način učim kako postići sličan efekt u svojim radovima.

Suprotni pristup razvijanju vlastitog stila može biti izolacija od vanjskih utjecaja.

Svima bih savjetovala povremeno isključivanje od medija kako bi se otresli utjecaja i pronašli nešto autentično u intimnosti vlastitog studija. Moj je običaj dvaput godišnje prestati koristiti društvene mreže na mjesec-dva i nastojati iskoristiti to vrijeme za vlastite kreativne eksperimente. Čula sam i od drugih kreativki da im je to bilo izuzetno korisno. Pisala sam više o tome u članku Dosada: tajno oružje kreativnosti.

Nije nužno zanemariti sve medije da bismo to postigli, ali svakako one koji najviše utječu na našu inspiraciju i stvaraju nam pritisak da stvaramo u određenom stilu, iako nam to nije iskrena želja.

Razvijanje osobnog stila je cjeloživotno putovanje

Kao što smo vidjeli na primjeru Pieta Mondriana, možemo nastaviti rafinirati svoj izričaj do kraja života. 

Isto tako moguće je razviti svoj stil u ranijoj dobi i nastaviti stvarati na taj način jer nam nikad neće dosaditi.

Moguće je ubrzati proces pronalaska vlastitog stila na načine koje sam opisala, ali na njega značajno utječu i naše životne prilike koje ne možemo predvidjeti. U redu je željeti imati jedinstveni stil, ali nije razlog za frustraciju ako nismo to još postigli. Sa svakim novim radom bliže smo tom cilju.