Danas kada se profesionalno bavim crtanjem i osmišljavanjem kreativnih ideja, prilično je očito zašto bi mi bilo bitno imati crtanku (eng. sketchbook) i vizualni dnevnik. Umjetnici imaju takve stvari. Logično.
No nisam se oduvijek ozbiljno bavila dizajnom i umjetnosti. Nisam oduvijek mislila da sam za tako nešto sposobna. Nisam oduvijek mislila da je moje stvaralaštvo vrijedno posebne bilježnice. Možda se i tebi sada tako čini, zato želim ispričati svoju priču o bilježnicama.
Od kad pamtim, crtkam – po svemu
Moje je roditelje posebno uzrujavalo kad bih šarala po zidu. I to kemijskom olovkom koja se ne da izbrisati. Znala sam da ne smijem, pa sam crtala na mjestima gdje se neće odmah primijetiti: iza vrata ili ispod stola.
Kad sam imala oko 3 godine, mama mi je namijenila jednu bilježnicu. U to vrijeme sam znala samo šarati pa sam gnjavila mamu, sestričnu, njene prijatelje (tko god bi se našao u kući) da mi nešto nacrta.
Drugu bilježnicu sam dobila godinu-dvije kasnije i tad sam već znala nacrtati ljude, mačku, zeca, kuću, stablo, jedrenjak, crkvu i čučavac. (Moje roditelje nije uvijek oduševljavao moj izbor motiva, a tako je i danas. Umjetničke duše su često neshvaćene.)
Nakon toga krenula sam u školu i sve su bilježnice koje su mi dali imale svrhu.
Pisanka za hrvatski. Crtanka za prirodu i društvo. Bilježnica s kvadratima i geometrijska za matematiku. Mapa za likovni. Kajdanka za glazbeni.
Nijedna nije bila za mene. Zaboravila sam da mogu imati bilježnicu za sebe pa nisam nikada rekla nikome da mi treba.
U školi, prvo osnovnoj pa zatim srednjoj, nastavila sam crtkati i šarati po svemu. Po školskoj klupi. Po zadnjim stranicama bilježnice namijenjene nečem drugom. Po knjigama (ali ne baš često jer se knjige moraju čuvati). Po sjedalu raspadnutog autobusa. Po vratima WC-a, iznutra i izvana. Kad sam imala svoj novac počela sam kupovati markere – debele, smrdljive i trajne. Čistačice su mi vjerojatno proklinjale cijelu rodbinu.
Ne znam točno što mi je bilo u glavi da mi je vandalizam bio tako privlačan, ali znam da sam baš u tom periodu odustala od crtanja “za ozbiljno” jer sam mislila da nisam talentirana i da je bolje da se posvetim informatici. Možda se moje kreativno biće na taj način bunilo, a možda sam samo htjela pažnju.
Par godina nakon toga počela sam sve više crtati. Provodila sam sate i sate u svojoj sobi stvarajući detaljne crteže grafitnom olovkom i tušem. Tijekom predavanja na fakultetu dosada me navodila da crtkam po marginama bilježnica, baš kao i ranije u školi.
Pošto se to ponavljalo tjedan za tjednom, počela sam sa sobom nositi papire za printanje u fasciklu i tako su nastale neke skice za crteže koje bih dovršila kod kuće.
Jednog sam dana shvatila da bi možda bilo praktičnije da umjesto fascikle s papirima nosim sa sobom – bilježnicu. Revolucionarna ideja. Kupila sam najobičniju jeftinu A4 bilježnicu za geometriju s tankim papirom koji nije bio idealan za crtanje, ali to je bio početak. Nosila sam je na predavanja i u nju crtkala svašta.
- Motive za majice kakve želim nositi.
- Skice za nakit i torbice kakve želim napraviti.
- Skice dizajna web stranica.
- Minijaturne skičice ideja za ilustracije i fotomontaže.
- Crteže ljudi ili predmeta oko sebe.
- Vijugaste crtkarije po rubovima.
- Crteži bića i likova iz mašte.
- Vježbe ljudske anatomije.
Htjela sam i nešto manje što mogu nositi u torbici pa sam kupila blokić za crtanje. Nakon toga postala mi je navika uvijek nositi sa sobom malu bilježnicu ili blok i crtati gdje god da se nađem.
Nakon toliko godina, opet sam imala mjesto za svoje crteže.
Mjesto gdje moje ideje, vizije, misli i kompulzivne crtkarije pripadaju. Mjesto gdje moja kreativnost pripada.
Bilježnice su drugačije od mape, jer mapa podrazumijeva ozbiljan rad, vježbu, nastojanje da napravim nešto dobro. Veliki list papira ponekad djeluje prijeteći. Ne želim ga uništiti crtkanjem i šaranjem. Bilježnice, posebno ako nisu posebno skupe, trpe svašta. Sličnije su dnevniku nego mapi.
Bilježnice su u većini slučajeva privatne. Iako ih ponekad dijelim, puno je više toga u njima što nikome ne pokazujem. Ne zbog toga što to smatram tajnim, već neke stvari drugima ne bi bile zanimljive pošto su jasne samo meni.
Naravno da ponekad i bilježnice, posebno one fine i skupe, djeluju previše dragocjeno da bih u njih trpala sve i svašta. Treba odabrati pravi alat za pravu priliku. Moja omiljena bilježnica sada je tvrdo uvezeni A5 Canson Universal tankih listova koja mi traje po godinu dana, ali uz tu glavnu koja mi služi kao vizualni dnevnik, koristim ih još nekoliko: za akvarel, za kombiniranu tehniku, za tuš, za art terapiju…
Posvetiti bilježnicu svojim skicama, receptima, stihovima ili pričama znači cijeniti svoje stvaralaštvo ma kako ono skromno bilo.
Posvetiti bilježnicu svojem stvaralaštvu znači vjerovati da ću imati što u nju bilježiti. Uzeti jedan papir iz printera kad mi dođe inspiracija je jedna stvar, ali obvezati se na 60 stranica traži dozu ambicije. Papir iz printera može poslužiti bilo čemu dok mu ne odredim namjenu, dok moja bilježnica ima jasnu namjenu (i namjeru) od početka.
Ne koristim bilježnice zato što sam umjetnica.
Umjetnica sam zato što koristim svoje bilježnice.
Kako se postaje umjetnicom? Najprije dolazi znatiželja, inspiracija, nada i oprezan pokušaj stvaranja. Nakon toga se razbukta strast koja s vremenom preraste u trajnu ljubav prema stvaralaštvu. Taj proces ponekad traje dugo. Godinama sami sebi ne želimo priznati: ja sam spisateljica; ja sam slikarica; ja sam dizajnerica… Mislimo da nam netko treba dati dozvolu, diplomu ili certifikat da se prozovemo umjetnicom.
Bilježnice nikoga ne osuđuju. Ne žale se ako smo stvorili nešto osrednje ili loše. Niti se ponose nama ako smo stvorili nešto izvrsno. Bilježnica je neutralna – prihvaća sve što joj pružamo. Čuva naše ambicije, snove i tajne.
Jedini način na koji bilježnicu možemo izdati je da je zanemarujemo. Njeno mjesto nije u ladici, na polici, ili pod jastukom. Mjesto joj je na stolu, na krilu, na klupici, na ležaljci, u ruci dok se istovremeno držimo za rukohvat autobusa… gdje god imamo par minuta vremena za zabilježiti svoje ideje. Njeno mjesto je uz tebe, od trenutka kad se probudiš do kada legneš na spavanje.
Pokloniti nekome drugome bilježnicu je dozvola i poticaj.
Ako poznaješ dijete koje voli šarati, daj im bilježnicu.
Ako poznaješ emotivnu tinejdžerku ili povučenog dječaka koji su zaboravili kako šarati, daj im bilježnicu.
Ako imaš prijateljicu koja je prestala vjerovati u svoje kreativne snove, daj joj bilježnicu.
Ako imaš prijatelja koji želi pokrenuti “nešto svoje”, daj mu bilježnicu.
Ako se želiš izraziti, kupi bilježnicu. Ne moraš znati što ćeš s njom. Prava ideja će se prije ili kasnije pojaviti i tada će ti biti drago da je imaš pri ruci.
Kada te bude mučio strah od prazne stranice, sjeti se ovog citata:
“Jedina savršena stvar je prazan, netaknuti papir. Ako težiš savršenstvu, ostavit ćeš taj papir praznim i netaknutim.”
Neil Gaiman
Prihvati sretne nezgode kao dio kreativnog puta i vjeruj mi na riječ: ispunjena bilježnica izgrebanih i zamrljanih korica bit će ti puno draža nego ona savršeno očuvana, ali prazna.
