Pojam automatsko crtanje prvi je put upotrijebio britanski umjetnik i okultist Austin Osman Spare, koji je ovoj tehnici u svojoj knjizi “Knjiga zadovoljstva” iz 1913. posvetio cijelo poglavlje. Ovom su se crtačkom tehnikom služili i nadrealisti koji su željeli nadvladati ograničenja racionalnog uma i stvarati djela koja potpuno odudaraju od dotadašnje umjetničke tradicije.
Slična tehnika zvana spontani crtež javlja se i u praksi art terapije. Carl Gustav Jung imao je neko vrijeme svakodnevnu naviku spontanog crtanja u svoj vizualni dnevnik i vjerovao da su tako nastale slike simboli njegovog najuzvišenijeg dijela.
Kako crtati “automatski”?
Automatskom crtanju može se pristupiti na više načina, ovisno o tome koliko jako želimo da naš crtež bude oslobođen svjesnih ideja i interpretacija. Izvodi se u trijeznom stanju. Neki preporučuju korištenje nedominantne ruke, tvrdeći da je dominantna ruka pod prevelikom kontrolom svjesnog uma da bi mogla stvarati uistinu spontano. (Nisam primijetila značajnu razliku između spontanih crteža nastalih lijevom i desnom rukom, osim što sam s lijevom rukom sporija i linije ispadnu drhtavije.)
Možemo pred sebe staviti papir i olovku (ili neki drugi crtaći alat) te crtati zatvorenih očiju. Najmanje su šanse da svjesno interveniramo u crtež ako uopće ne vidimo što radimo.
Drugi način je, polu-zainteresirano gledajući u površinu papira, pustiti ruku da “sama” radi poteze, ne pokušavajući je svjesno kretati. Ova tehnika može biti malo zastrašujuća jer nas tjera da se zapitamo: ako ja ne mičem ruku, što ili tko je onda pomiče?
Ova misao dovodi do logičnog (i ispravnog) zaključka da u svakodnevnom životu mnoge radnje radimo nesvjesno i automatski, počevši od disanja, gutanja i treptanja do hodanja, vožnje automobila i slično. Kome se baš nikad nije dogodilo da se zamisli i prođe neki put bez da obraća pažnju na to što radi? Velika većina naših svakodnevnih radnji je automatska.
Treći način je kontrolirati pokrete ruke, ali bez ideje i vizije kako će crtež izgledati. Ovakav pristup se često naziva i intuitivnim crtežom ili slikarstvom, aludirajući da osoba koja izvodi ovakve pokrete ne sluša pri tome svoj racionalni um, već svoju intuiciju.
Crtež koji smo kreirali na neki od navedenih načina može ostati kakav je, što preporučaju puristi, ili na njemu možemo nastaviti svjesno raditi.
Unošenje osobnih asocijacija u crtež
Metoda na koju sam naišla u knjizi art terapeutkinje Pat B. Allen te kod nekih drugih psihoterapeuta oslanja se na spontani crtež koji nastaje zatvorenih očiju ili dozvoljavajući ruku da crta po papiru bez svjesnog nastojanja da njome upravljamo. Nakon toga slijedi korak asocijacije.
Okrećući stranicu u krug, pregledavamo svoj spontani crtež sa svih strana i pokušavamo u njemu prepoznati neki oblik (kao Rorschachov test). Pri tome se oslanjamo na pareidoliu – ljudsku sklonost da u slučajnim teksturama kao što su oblaci, uzorci na pločicama ili kora drveta vidimo prepoznatljive oblike. Vjerojatno će nas linije crteža podsjetiti na neki specifičan oblik.
Ova grana psihoterapije smatra da je prva asocijacija koja nam padne na pamet povezana s problemom koji želimo riješiti pa im zato pridaje poseban značaj.
Nakon što prepoznamo određeni oblik, sljedeći korak je dovršiti crtež tako da naglasimo njegove obrise i dodamo detalje kako bi postao jasniji.
Intuitivna bojanka
Drugi mogući način dovršavanja crteža je dodavanje boje. U članku Bojanke za opuštanje od stresa za odrasle i djecu spomenula sam brojne koristi od bojanki. Na ovaj način umjesto korištenja bojanki koje su nacrtali drugi, možemo nacrtati sami svoje spontane bojanke i tako stvoriti zaista unikatne slike.
Proces odabira boja može biti svjestan ili potpuno slučajan:
- Možeš se zapitati “Kojom bojom da obojim ovaj oblik?” i odaberi prvi odgovor koji ti je pao na pamet.
- Možeš se voditi vlastitim osjećajem za harmoniju boja. Možda ćeš gledajući u papir moći vizualizirati boje koje ti djeluju skladno.
- Možeš pred sebe posložiti sve bojice i zatvorenih očiju odabrati boju za idući oblik.
Što ta slika znači?
Crtež se može interpretirati na bezbroj načina, no najbitnije je što nama ta slika znači u tom trenutku. Možda nam ne znači ništa, osim zabavne tehnike za kraćenje vremena. Možda nam pruža uvid u situaciju koju želimo razriješiti. Možda nam daje ohrabrujuću poruku. To svatko odlučuje za sebe.
Osim asocijacija, slika može nositi i snažan emotivni sadržaj. On može biti jasan tijekom samog procesa stvaranja, no može biti i prikriven dok ne usmjerimo pažnju na njega.
Gledaj u svoj crtež i upitaj se: “Kakav mi osjećaj daje ova slika?”
Pričekaj na odgovor u obliku doživljene emocije ili fizičke senzacije i pokušaj odrediti o kakvoj se emociji ili senzaciji radi (npr. napetost, zarobljenost, ekspanzija, uzbuđenje…) Odgovor možeš dobiti i kao riječ ili rečenicu. Zabilježi na rubu crteža ili na stražnjoj strani što si doživjela.
Svakako zabilježi i današnji datum! Možda ćeš s nekoliko mjeseci odmaka moći prepoznati što su tvoji spontani crteži predstavljali.
Jung, Spare i brojni drugi ljudi posvećeni ovoj tehnici prakticirali su je kroz dulji period, što znači da su mogli promatrati nastale slike kroz vrijeme i uočavati njihove povezanosti i uzorke. Jedna slika sama za sebe teško da može pružiti poseban uvid u jednakoj mjeri kao serija slika. Psihoterapeutkinja Shelley Klammer savjetuje da se ova tehnika koristi kroz period od 30 dana.
Čak i ako ne pridajemo baš nikakvo značenje ovim crtežima, crtkanje donosi brojne dobrobiti za naše pamćenje i raspoloženje pa ovo može biti tehnika opuštanja od stresa. Posebno zato što na ovaj način učimo tolerirati “ružne” ishode, što povećava našu toleranciju na greške i u ostatku života.
Odakle dolaze automatski crteži?
Pobornici dubinske psihoterapije smatraju da spontane slike izviru iz našeg nesvjesnog uma. Takve slike mogu biti osobne i asocirati na našu individualnu prošlost, ili mogu biti dio “kolektivnog nesvjesnog” te sadržavati arhetipske simbole koji su zajednički našoj zajednici: precima, narodu ili cijeloj ljudskoj vrsti.
Okultisti i duhovnjaci skloni su pripisati takve slike nadnaravnim izvorima: duši, anđelima, bogovima, svecima, demonima ili vanzemaljcima.
Neurolozi i psiholozi imaju mnogo bitnijih tema za istraživanje pa ovaj fenomen još nije stigao na red, no možda jednom saznamo istinu o procesu nastanka spontanih slika. Do tada se možemo zabavljati stvarajući ih, a možda i naučiti nešto novo o sebi.
